Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kolegicamica

Marketing

Prošlost ne zaboravlja

U samo jednom trenutku cijeli joj je život prošao kroz glavu. Zaboravljena sjećanja bljesnula su ispred njenih očiju, na trenutak je zasljepivši kao fotoaparat što ih je snimio. Sada zna zašto joj je darovao tu knjigu. Stranica sedamdeset i dva dom je pjesmi odavno zametnutoj od uma i napuštenoj od duše. Smatrana je izgubljenom, nestalom, bačenom. A sada, nakon svih ovih godina, ovdje je u njenim rukama, kao fotografija iz mladosti na koju slučajno naiđeš na dnu ladice. Otac Matthew nagovorio ju je da svoju pjesmu pošalje izdavaču i tko zna, možda će je uvrstiti u opus.

Bože. – pomisli India – Što je ovo? Jesam li stvarno luda ili sanjam? Zašto mi to radiš sada? Nakon toliko dugo vremena. Navikla sam se na samoću, prazninu, kaznu. To je bilo moje, nisam morala dijeliti. On…. mi čita svaku misao, one koje sam pažljivo spremila samo za sebe, a sada, čak i one koje sam zaboravila pamtiti. Naravno da zna, vidio je inicijale I.J., otac Matthew mu je pokazao. – oči joj zasuze – To sam nekada bila ja… Nisam uvijek bila ružna kao sada, zar ne? Nekada sam bila lijepa, čista, zaljubljena u život. Bila sam dobra osoba prije njih. Smijala sam se, i plakala, one lijepe nevine suze mladosti. Bila netko tko je volio sebe….. Kamo je sve to otišlo? Niz školjku! – naljuti se – U usranu, poremećenu, izgubljenu budućnost koju sada dijelim s onima koji su mi se nekada gadili. Sada sam jedna od njih. Princeza. – pomisli ironično i obriše suze – Da me barem ne mučiš tako, on ne….. osjeća isto. Samo je ljubazan prema meni to je sve. Ima manire. A moje srce…. – India klone glavom iznad knjige stisnuvši je snažno među prstima.

Preuzme je najnježniji osjećaj molitve i poželi da se odmah digne iz kreveta i ode k Samuelu gdje god on bio, da požuri u njegov zagrljaj i u njemu pronađe smisao koji tako dugo traži; nečije razumijevanje, prijateljstvo, i možda ono što zovu, lju....

U ovom trenutku mjesečina obasjava sjajni BMW parkiran ispred manje ciglane stambene zgrade u Bostonu. Samuel i Joanna Guiness ljube se za laku noć nakon izlaska na večeru. Joanna ga je zagrlila oko vrata i cijelim se tijelom privila uz njega. Samuel ju nježno odgurne. Neugodno mu je, poželio je da je to India.

Bilo mi je prekrasno. – kaže Joanna – Hoćemo li izaći i sutra?

Možda bi bilo bolje razmisliti o tome. – kaže Samuel – Mi radimo zajedno pa…

Želiš li doći gore? – prekine ga.

Muška pamet. Da ga India sada vidi… mogao bi otići pješice do sjevernog pola i tamo postaviti zastavicu s njenim imenom, ali ne bi pomoglo. Zato je dobro što ga ne vidi. Vidi se sam i shvaća da je prizor loš. Poza je dobra, ali glumci ne valjaju. Jedan je u krivoj ulozi, a drugi se uopće ne može uživiti. Većini muškaraca teško je povjerovati da ga je žena uhvatila za obje kožne vrećice, ali dobro je poznato da se u ljubavi klin klinom ne zbija. Možeš dobiti klin samo u krivo mjesto. Sada mu je trenutno u srcu što je, neki bi rekli, bolja verzija od ostalih mogućnosti. Zamijeniti jednu ženu drugom, pa i psihijatri su ljudi, ali to se ne radi! Tako divan, krasan i pametan, oštrouman, inteligentan i samosvjestan. Ali s krivom gospođicom oko vrata. Bolno je pogađati koliko će se dugo to nastaviti. S jedne strane Samuel Joannu Guiness smatra fizički privlačnom i dobrim društvom, ali ni do koljena Indii u svakom pogledu, a s druge, nju ne može imati te je bolje da se što prije izliječi od neprimjerenih osjećaja prema pacijentu. Je li to moralno i nužno? Da. I za njega i za Indiu. A za Joannu?


Post je objavljen 08.02.2008. u 00:02 sati.