Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/modestiblejz

Marketing

Ananas u supermarketu

Ovo je već drugi put da me Konzum otrovao blabla Prvi su me put otrovali sa obožavanim manćmelonom (kojem i samo ime zvuči nevino i meko pa ne znam što je neoprostivije - to što su me otrovali ili što su me otrovali sa nedužnim slatkišem moga djetinjstva) koji na prvi pogled uopće nije odavao da mu je unutrašnjost plisnava. No već kod druge čokoladne loptice otkrila sam (na sreću) da nešto ne štima, pa sam eto -blago meni- pjevala samo jednu noć.
A drugi su me put otrovali najdražim suhomesnatim proizvodom (majkuim, uvijek udaraju gdje smo najslabiji) - ovaj su me put nokautirali rezanom čajnom kobasicom koja je, po datumu na pakiranju, trebala vrijediti još barem mjesec dana. Što znači da je i Konzum postao učinkovitiji. Sada bagra lažira datume prepakiravanjem u novo ruho. Uostalom, ne bi im bilo ni prvi ni posljednji put da se služe sličnim trikovima za proturavanje stare i naskladištene robe.
Znate, nije-da-se-žalim-jer-što-je-za-mene-tjedan-teške-patnje, ali grčenje u bolovima pod visokom temperaturom nije baš moj idealan način provođenja vremena. Mislim, uvijek se može u prirodu, Sabor, blog, Haag il´lov, izbor je velik nut No ovim ´incidentićima´ kao da se u meni i fizički manifestiralo ono krajnje poniženje koje ljudski rod lutanjem po bezličnim supermarketima svakodnevno doživljava, a velikim dijelom toga nije ni svjestan.

Sve češće mi se događa da stanem ispred neke police, posegnem za nekim beznačajnim proizvodom koji vrišti AKCIJA i onda se u zadnji tren zapitam – ali što će to meni (super-povoljno-akcijsko pakiranje 3+1 konzerve kukuruza šećerca koji je čak za kunu(!) jeftiniji od prijašnje cijene)? Sve češće doživljavam ta mala ´buđenja´ u kojima oko sebe vidim jedan čudan dehumanizirani svijet u kojem prebivaju nesvjesni zombiji koji guraju ili vuku kolica, guraju ili vuku uplakanu djecu na jedini izlet koji im ´mogu´ priuštiti, viču jedno na drugo, dovikuju se s kraja na kraj, grozničavo grabe sve što je na sniženje, bauljaju redovima, kasama i svojim životima.
Inače živim i kupujem skromno, možda i preskromno, danas uzmem ono što ću danas i pojesti, vidjela sam obiteljske frižidere prekrcane različitom hranom za prehraniti cijelu vojsku, dok u mome frižideru viškova nema, nije da imam nešto protiv takve prekrcanosti, jednostavno sam naučena razmišljati drugačije. Ponekad i na svoju štetu (valjda to znači da bih u slučaju smaka svijeta ostala gladna) smijeh Prolazim supermarketima i neke ´luksuznije´ proizvode jednostavno ne zapažam, ponekad ih uopće nisam ni svjesna, jer nisam naučena da ih zapažam, moja se kupovina svodi samo na osnovno, kruh-mlijeko, margarin-jogurt,ulje-brašno, a ´luksuz´ kao npr. salame skuplje od parizera, bajadere, pudingiće ili egzotično voće uopće ne registriram.
Recimo ananas mi uopće nije nikad ni pao na pamet (zato djeco nije dobro čekati bus ispod stabla ananasa) rolleyes Ni onaj u konzervi, a kamoli onaj friški. Nije da ne volim ananas, nije da ne bih voljela da mi je ananas najbolji prijatelj i kućni ljubimac smijeh ali sama kupovina ananasa spada u onaj luksuz koji mi nikad nije pao na pamet. I stojim tako neki dan pred redom konzervi ananasa, što izrezanih na kolutiće što na kockice, što iz Tajlanda što iz Malezije, i mislim se – a zašto ja sebi ne bih uzela ananas, štoviše, zašto ne bih uzela friški ananas? I onako s onom konzervom ananasa u ruci osvrćem se po tom prokletom ogromnom Konzumu, sama ja i ananas, ananas i ja, i osjećam se tako nekako bijedno i poniženo, i smijala bih se i plakala sve u isti čas, jer eto i ja otkrih ananas koji je za mene bio luksuz a ja se lomim hoću li ga uzeti ili ne lud Jedan bijedni konzervirani na kockice narezani ananas.
I gledam ekipu kako gura kolica i kako kolica guraju njih i kako beskrajno kruže i kruže i kruže… između slatkiša, sokića, konzervi, tjestenine, mesa, jogurtića, kozmetike, plastike, teća, pegli, biljčica, pitara, rasklopivih stolića, sredstava za čišćenje, odčepljivača, pročišćivaća, zastrašivača i svi nešto traže i traže i traže… a nikako da to i nađu, jer se to nešto što oni traže u supermarketu ma koliko on SUPER, MAXI, TURBO, VEĆI OD NAJVEĆEG bio - ne može naći. Trpanje i gomilanje sve te silne hrane u kolica, stvaranje zaliha svih tih materijalnih stvari, neće ispuniti onu prazninu u nama koju ovo potrošačko doba sve više produbljuje. Poniženje je u ljudima stvarati osjećaj potrebe za nečim što ne trebaju imati, znate. Poniženje je od njih stvarati bezglavu masu željnu svega. Jer nekako, što više imamo - sve više tražimo no To je jedini rezultat.
Pogledajte samo ta lica među redovima beskrajnih polica, osvrnite se malo, uostalom okrznite svoj vlastiti lik u kakvom ogledalu ili staklenoj boci jeftinog soka od naranče, pokušajte definirati što nam je svima zajedničko. To nešto, ti fanatični pogledi, to blijedo tupilo naglašeno bolesnim svjetlom neonskih svjetala, zove se - potpuna izgubljenost. Pogledajte te ogromne hale i dehumanizirane prostore ispunjene dugačkim stalažama. Potpuna praznina. Potpun besmisao. Osjećaj poniženja čak je i veći nego kad patite od opakog ´trćkavitisa´ dead
Supermarketi me sve više ispunjavaju jezom, ponekad mi i sam pogled na neko novo SUPER-MAXI zdanje automatski izazove oštru bol u glavi. Za moj je jednostavni um to zapadno pretjerivanje naprosto ´too much´, previše blještavila, previše pretjerivanja, previše nebitnih informacija, previše svega. Prolazeći kraj takvih Supermarketsaurusa uvijek se nekako zloslutno zapitam što će od ovih stakleno-metalnih čudovišta ostati kad jednom propadnu (oni ili mi), baš kao i u bivšoj državi od velikih kombinata, robnih lanaca i d.d.društava - samo jezivi betonski skeleti i polupani prozori?

Stoga Udruga za zaštitu potrošača ima moju potporu za akciju ´tjedna nekupovine´ (bojkot), iako je ona već unaprijed osuđena na - potpun neuspjeh cry Udruga je naime zaboravila da svi ovi silni supermarketi ne bi ni postojali da netko/mi nije pristao na takav stil života. Nama izgleda paše - sita guza prazna glava. U našem konzumerizmu je problem, upravo onoliko koliko i u Konzumu.
(moj mali dućanćiću iza ugla – evo mene opet tebi) cerek

Post je objavljen 07.02.2008. u 22:39 sati.