Odjekuju metalni horizonti
kroz dvore neuhvatljivih sjena,
jezde tratinom neba
zlatne legije zvijezda,
šume šapuću šumama;
praznina
razmrvljena,
popucala od čuđenja
klizne duž kralježaka.
Nadolazi krv kao plima,
punim se i praznim,
praznim se i punim
svježim osmjesima jutarnjim.
Tišina hoda uz mene, kupa se u svojoj postojanosti. Stješnjena između dva doba putujem alejama osmjeha što plamsaju u slapovima.
Vremenski krug iscrtavam samom sobom, dajem mu oblik, dubinu, boju, jakost.
Ja sam žena salivena od snova, stvorena u odsjaju pogleda.
Na kraju čarolije ne prestajem sanjati.
Post je objavljen 06.03.2008. u 06:07 sati.