Koraljne dubine svitanja na nebu stvaraju uvojke, lebdi iznad oblaka pozlaćeni zrak; gola koža stopala riše neuhvatljive ornamente u virovima vulkanske prašine lijepeći se uz tlo.
Dan, u zrele trešnje odjeven, nježan u malinama šumskim, crven u makovima svibanjskim; u prstima pliva vatra, niše se lijeno izgrebanom zemljom.
U grane uplićem ruke, u utrobu tvoje korijenje usađujem, mišlju ti svojom mrsim kosu prateći mjesečeve brazde na dlanu.
Pusti da oćutim noć koju nosiš u zjenicama, da na nju naslonim lice oslobođena od neprozirnosti.
Post je objavljen 22.02.2008. u 06:03 sati.