Glup si. – kaže India.
Kao da je važno, ne živim ja tamo. – brani se Nick.
Beč je glavni grad Austrije, ne Njemačke.
Pa dobro, blizu je.
India ga pogleda ispod oka ne vjerujući u što je čula, ali još jednom odluči testirati svoj, već točan, zaključak – Gdje je Antarktika?
Ma daj!
Jesi ti ozbiljan? – pogleda ga skeptično.
Jesi ti? Šta će mi to? – Nick izjavi flegmatično – Gdje je Antartika?
Antar-k-tika. – ispravi ga – Makni se od stola. – uvrijeđeno će.
Molim te…. – ne uzima je za ozbiljno.
Makni se ili ću te ja maknuti. – kaže zamišljajući kako ga već kotrlja niz pod restorana kao kuglu za kuglanje.
Gdje će mi to koristiti? – pravda se – Nitko me to nikad neće pitati. Ja koristim svoje znanje za šta trebam, ne gluposti.
Ti si dobrovoljni idiot. – India kaže ogorčeno – Imala sam inteligentnijih razgovora sa retardiranim ljudima. Oni se barem bore protiv nečega što ne mogu promijeniti, ali mogu umanjiti, a izopćeni su iz društva zbog neukih uskogrudnih ljudi koji su odgojili, tebe. – te se vrati doručku iako joj je prisjeo.
Nick ne osjeća neku strašnu milost ili suosjećajnost prema manje sretnima ali osjeća se kao idiot pred njom. Zadnja rečenica ga je pogodila. Njegovi starci?
Ko je naučio tebe?
Ja sam se naučila. Tko me naučio! – smatra ga apsurdnim – Promijenila bi prezime u Glupamieson ako bi do sada bolovala od tvog tipa apatije. – i zastane vidjevši da se Nick namrštio ne znajući što ta riječ znači – Apatija, tupost osjećaja, pad zainteresiranosti za okolinu. Boli te živo za sve.
Da, kužim. – Nick pametuje – Samo ne moram znati sve o svemu.
India se nakostriješi nad ovom rečenicom. Nije joj pojmljivo kako netko može tako razmišljati i poželi da za stolom ima plastični štap za muhe, ali po mogućnosti pojačan čelikom da ga mlatne po glavi i zaljepi za stol. Golemim se naporima uspije savladati i u glavi upali hlađenje odlučivši riješiti problem inteligentnijim potezom koji neće zahtijevati da je sedatiraju i zatvore na još koju godinu.
Zašto koristiš noge? – postavi se India.
Za hodanje? – mudruje Nick.
Ne pitam te za što, nego zašto.
Nick pomisli da je to nekakvo trik pitanje pa malo smozga da se opet ne osramoti – Jer ih imam. Korisne su.
Korisne su da, a za što? – nastavi India.
Kako za šta pa sad sam ti rekao, za hodanje, trčanje… – ne razumije zašto ga voza.
Ne, za to ih ja koristim. – ona istakne – Ti si zaključan u svojoj maloj sobici izvaljen na kauč i igraš playstation. Rugaš se onima koje vidiš kroz prozor, a nikada nisi bio vani. No oni se ustvari rugaju tebi i žale te. Ti si bogalj.
Ne hodam?
Ne razmišljaš. Imaš glavu, a ne koristiš je. Kako ćeš stići s jednog mjesta na drugo ako se ne pokreneš? Zadovoljan si biti glup i tu ćeš ostati jer ti se ne da ustati i otići. Bijedno.
Kursor na 17” ekranu Samuelovog laptopa i dalje titra. Već pola sata pokušava napisati nešto o Indii, ali misli koje mu prolaze glavom ne spremaju se u elektroničke dokumente, osjećaju se. Više ju ne može svesti na medicinske izraze, izazov je veći. Ali, što si htio to si dobio.
Što da napišem? – misli sjedeći za stolom u radnoj sobi svog stana – Bolje da idem večerati u kuhinju, ovo je besmisleno. – uzdahne – Ne, nije. Zašto ne bi mogao nešto napisati, što mi je, pa ja sam dobar u ovome. Ali ništa ne izlazi….. danas kao da sam bez ijedne ideje. Za službeno izvješće. – srce ga stegne i zagleda se kroz prozor s lijeve strane – Grad je uvijek živ, toliko upaljenih svjetla, toliko života slobodnih u izboru i načinu da idu kamo žele i rade što hoće, a ona…….. zatočena. Što je njoj sloboda? Da li uopće više mari za to? Svoju je ionako isposlovala u tom genijalnom umu, pribavila što joj treba i odbacila nedostupno. Praktična inteligencija…… ah India, kakva sudbina. Svakim danom sve si ljepša, znaš li to? Kao cvijet što se otvara nakod duge zime, smrznutih latica što ga sada topi sunce, a kapi što klize niz njih tvoje su suze tuge na koje nitko ne obraća pažnju jer misle da su samo otopljen led. Ali ja vidim. – očima još jednom prošara po prizoru grada u noći – Vidim te.
Misliš da će biti pristojna? – dva tjedna kasnije Vivian upita Davida u prizemlju Veritasa gledajući kako Samuel ulazi u dizalo.
Da. – on kaže bezbrižno – Prošli su te faze, Samuel je siguran da je spremna za ovo.
Nadam se, jer ako je pripremila nešto za danas imati ćemo skandal državnih razmjera. – upozori.
Prevelik si skeptik Vivian. – dobaci David.
Samo sam oprezna, toga nikad naodmet s Indiom.
Je li spremna? – Samuel upita sestru Liston koja s Verom čeka ispred vrata kupaonice u njihovoj sobi.
Tko je birao ovu haljinu? – čuje se nervozan glas iznutra.
Bila je jedina tvoje veličine. – sestra Liston smisli ispriku prisjećajući se pritom naputaka doktora Borana da India mora izgledati djevojački i primjereno, što je ona uzela malo predoslovno – Ali lijepa je.
India otvori vrata – Izgledam kao gospođica Ivančica nakon dvije rakije!
Samuel, sestra Liston i Vera zagledaju se u nju. Prljavo ružičasta zaista nije njena boja. Odnosno, ne ide uz njen karakter. Onaj tko je vidi po prvi puta pomislio bi da je neko nježno pače, dok oni koji je znaju uviđaju primjerenost njenog komentara. Uski gornji dio sa okruglim izrezom ističe njene male grudi i mršava ramena koja je pokušala sakriti spuštenom kosom, ali samo donekle uspješno. Stvar spašava ženstveni kroj rezan u struku što dužinom doseže do pola koljena i elegantno ističe njene duge noge uz cipele na potpeticu u istoj boji haljine čime dojam prevaguje u njenu korist.
I gdje je poni? – India nastavi energično – Trebamo jednog da me voza po parku dok ovi slikaju.
Nužno je India. – Samuel će protiv volje.
Idem po ostale potrepštine. – sestra Liston izađe iz sobe ne želeći komentirati.
India prekriži ruke ispod prsiju i promotri Samuela od glave do pete. Prekrasno tamnoplavo odijelo i snježnobijela uštirkana košulja te usklađena plavosiva kravata sa pokojom srebrnom niti pruža mnogo bolji pogled od njegove uobičajene doktorske kute. Sako sa tri gumba ističu njegova široka ramena, a hlače na crtu muževnu figuru, čineći ga privlačnijim nego ikada.
Dobro odijelo. – progovori ona.
Obavezno je u prilikama poput ove. – Samuel kao da opravdava osjećajući se pomalo neugodno primajući kompliment od Indie.
Da, ne želimo razočarati javnost. – zadirkuje ga – Zamisli mene da napravim scenu, vičem i radim grimase.
Samuel se nasmiješi – Pa nisam stavio Carsona pokraj tebe jer je fotogeničan.
Onda ću smisliti nešto drugo. – ona pametuje – Ionako ti ne dajem previše posla u zadnje vrijeme. Neću da se ulijeniš.
Šteta. – Samuel tvrdoglavo produžuje – Baš sam si naručio ležaljku sa naslonjačima za ruke i držačem za čašu. Da mogu čitati svoje najdraže novine na našim sastancima.
Samo jednu? Mislila sam da i ja dobijem jednu. – India bocka, a potom iskoluta očima – Okej, danas ću biti zlatna djevojka.
Hvala. – on kaže uljudno.
Za cijenu.
Samuel je znao da se nije smio prerano radovati. Napravi “spreman sam” izraz lica i podigne obrve.
Onaj mp3 svirač što si nudio… – podsjeti ga India.
A to… – on prikriva zadovoljstvo što ga spominje – Sasvim sam zaboravio na njega.
Kao osobi na visokom položaju dužnost ti je da me podmitiš, no u pomanjkanju interesa za to vidim da se moram sama pobrinuti za stvari.
Bilo je to prošlog ljeta? – malo likuje – Ne znam točno gdje je.
Molim te, to je klasični mamac. – ne da se India – Imaš ga, vjerojatno još tu u uredu.
Potražiti ću ga. Ti se spremi. – Samuel izađe u hodnik ostavljajući Indiu s pristiglom sestrom Liston.
Vjerojatno ti je u drugoj ladici! – India vikne za njim.
Trećoj! – vrati joj dobro znajući gdje je čeka.
Dva sata kasnije Samuel je nakratko izašao u hodnik spreman uvesti Indiu u prostoriju u prizemlju Veritasa gdje je u tijeku tiskovna konferencija.
Spremna? – upita je.
Naravno. Mp3 je tu?
Da. – Samuel pokaže na desni džep sakoa – Ajmo se sada uozbiljiti.
Zar još uvijek misliš da sam teška? – zabavlja se India.
Koju tonu.
Ah, sad je odlučio biti džentlmen. – obraduje se komplimentu.
Kad su je uveli India je posjednuta za stol pokraj Samuela u društvu ostalih doktora i naravno Carsona. Ući u prostoriju s mnoštvom ljudi koji te promatraju kao jedinu metu na obzoru nije nimalo ugodno. Indii? Pomnoži to sa kojim milionom. No damski je odradila svoj scenski nastup. Stalno si je ponavljala da je to ne smeta; fotografi koji klikču i bljeskaju svojim aparatima, novinari koji broje svaki njen udah, snimatelji koji prate i najmanju promjenu na izrazu lica. Više se ne može skrivati u svojoj glavi, vrijeme je da prijeđe tu granicu iz mašte u stvarnost. Podigla je pogled, udahnula i sve ih hrabro promotrila. Nema se zašto skrivati.
Post je objavljen 05.02.2008. u 22:32 sati.