Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vaseljena

Marketing

Da nije Branko Ćopić

KAKO BI MILJENKO JERGOVIĆ NAPISAO "JEŽEVU KUĆICU"?

Image and video hosting by TinyPic

Kao što je opštepoznato i diljem zemlje i u dijaspori podjednako znano, ja vazda i rado citiram rahmetli Branka Ćopića, koji se bacio s Brankova mosta, netom nakon što je besmrtno konstatirao: Znam ja nas, jeb'o ti nas!
Bez obzira na koga je Branko mislio, Ćopić je bio sasvim u pravu: iako su Ćopići naraštajima skloni suicidu, Branko je imao i osoban razlog za samoubojstvo: naraštaj opak i preljubnički znak traži... (Mt 12, 39), tj., jeb'o ti nas!
Branko Ćopić bio je laf: napisao je genijalno pismo ukaznog lica, opisao Nikoletinu Bursaća - onoga iz Vrgelja, nezgrapnu otvorenu momčinu, koja je u prvom ustaničkom jurišu na Budimliće razlupala radio-aparat u žandarmerijskoj kasarni - orlove što rano lete, kao i, nažalost ili na sreću, "Ježevu kućicu".
Da podsjetim:

Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa čak i ovca,
poznaju ježa,
slavnog lovca.
Jastreb ga štuje,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.


U Hrvatskoj su se oko "Ježeve kućice" lomila koplja i vodile bespoštedne polemike.
Sadašnji ministar kulture i bogoštovlja, Primorac, nakon što je nepobitno dokazao da se Hrvati genetski razlikuju od ostalih žitelja Regije, za "Globus" se slikao sa svojom omiljenom knjigom - "Ježevom kućicom"!
Osporavatelji mjesta i uloge te kućice u dječjim srcima i lektiri tvrde da Ćopić naprosto ne pripada korpusu hrvatske književnosti, baš kao ni Karl May, pa kad deca već ne čitaju Winetua, što bi čitala, jebem li ga, ježa?
Mi nećemo da se diramo u te prijepore.
Umjesto toga, predlažem konstruktivniji pristup tom problemu: zamislimo, naprosto, da "Ježeva kućica" nije napisana, ali da Miljenko Jergović, kao klasik, nekako - pjesnici su čuđenje u svijetu, a evo i zašto! - ima uvid u ropotarnicu platoničkih ideala, pa tamo, na topos noetosu, zrije i neposredno uviđa već prašnjavu ideju te prekrasne poeme.
Zamislimo, dakle, da je nije Branko Ćopić, nego Miljenko Jergović napisao "Ježevu kućicu", na sveopšte oduševljenje Nikolaja Pavlova Koranskog.
Kako bi to zvučalo?
Odlično, nesumnjivo, ali, ipak, kako, pitate se vi?
E, pa evo vam prigode da sami odgovorite.
Ja dajem tek početak, koji je za taj duktus neminovan:

Na Duhove

Povazdan kućom
bez krova,
(s) puta,
povratnik Ježić
Ježurka
luta.


Smatrajte ovaj konkuras otvorenim!

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

Branko Ćopić

Lekcija iz zemljopisa

Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi...Potok i njive...
Voljeni zavičaj...

Osnovna skola pod gajem ćuti,
slika odavna znana,
mnogo je puta gađana topom,
često bombardovana.

Uđem u razred...
Tišina šumi...
Slike po zidu bijelom...
U ćošku tabla s parolom bojnom
i globus - ranjen šrapnelom.

Evo i stare računaljke,
tu sam učio ja:
četiri kruške plus dvije kruške
i mudro dvaput dva.

Redovi klupa. Ej ,tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.

Otišli su mi drugovi davno
u bojne bataljone,
a ovdje,evo,kao da i sad
njihove riječi zvone.

Čitam imena...
Na jednoj klupi
urezan zapis sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu dječak Desnica Brane".

Sjećam se dobro garavog Brane,
junak,srce viteško,
sve mu je išlo,
ali zemljopis -
to je učio teško.

Recimo,riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane,zbunjen,
dugo se češka po glavi:

"Grmeč planina...Grmeč...on je..."-
kradom se knjige laća-
"on se prostire...
molim,on se...
od Ključa do Bihaća.

On je šumovit...drvo...on je..."-
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima-medvjed i vuci..."

Učitelj gleda dječaka tužno.
"Ovo ti najbolje nije!"
A Brane sjeda,crven i zbunjen,
i od nas oči krije...

Davno je bilo...
S tugom se sjećam
djetinjskih dana zlatnih...
Jednog ih dana
s tutnjavom zbrisa
požar godina ratnih.

Pođosmo i mi za drugom Titom,
skoči Krajina ljuta.
U žaru boja dadosmo zavjet:
"Nikad s Titova puta!"

Drugovi moji iz školskih klupa
slušam-
dobro se biju,
najviše čujem za mitraljesca,
za Branu nišandžiju.

Tuk'o je švapsku diviziju.
"Princ Eugen"se zove,
gađao bunker,
na juriš iš'o
kod Bukve Okanove...

Četvrta, zimska ofanziva,
valja se poput džina:
u noći sniježnoj mitraljez laje,
iz magle grmi mina.

Grmeč...
Bolnica otstupa žurno...
Na čuki - bitka prava:
to Brane štiti ranjene borce
i Švabe zadržava.

Juriš po juriš...
Ranjeni Brane
uporno glavu diže,
nišani mirno:
planina ječi
i zrno zrno stiže.

U ranu zoru stigosmo i mi.
Mraz je stezao ljuti.
Po snijegu Švabe bezbrojne leže,
na čuki - mitraljez ćuti.

Nađosmo Branu:
u krvi leži,
umorno glava pala,
a ruka čvrsto mitraljez drži -
Švabe je zadržala.

Kod njega nađoh bilježnicu,
Branin rukopis teški:
kvrgava slova,
redovi krivi
i bezbroj - more greški.
"Mitraljez"- piše velikim slovom,
a "Grmeč" - opet,malim,
"Švabesu" - piše sastavljeno,
zatim:"Rafalom Palim".

Listam po svesci.
odjednom,evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
"Opis Grmeč Planine".

"Grmeč se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.

On je bezvodan -
i to piše -
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.

Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.

S ljeve mu strane Sanica selo,
ustaški "Alkazar",
na nj smo krenuli na juriš, noću,
pao je - jasna stvar.

Sdesna je blizu Bihać stari,
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.

Bogat je Grmeč,
zapamti druže,
drveta - prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više - jele".

Na kraju piše:
"Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te".

Zasuzi oko...
I tiho kažem:
"O Brane,druže mio,
ti si u žaru narodnog boja
zemljopis naučio.

Kako si krasno lekciju znao,
da ti se divi svijet!
U ime naše divizije
dajem ti ocjenu "pet"!

Istina, bješe grešaka dosta,
koje ti članak krase,
a ja ti ipak "o d l i č n o" dajem,
a greške primam na se".

Sahranismo ga pod prvom jelom,
gorom plotun zaječa.
I tako Brane vječito osta
na straži sred Grmeča...

U školi stojim
i s mnogo tuge
čitam slova sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu
dječak Desnica Brane".


Post je objavljen 05.02.2008. u 16:20 sati.