Nastavljam s odgovaranjem na komentare iz siječnja. U tekstu o pobjedi Hillary Clinton na stranačkim izborima u New Hampshireu opisao sam zgodu koja ju je na izvjestan način 'vratila iz mrtvih' – razgovor u kavani na kojem je senatorica iz New Yorka, nakon što ju je netko upitao 'kako sve to izdrži', zadrhtala glasa pustila i koju suzu.
Sada, je li to bilo proračunato ili ne? Zvone Radikalni misli da je to možda i bio spontani izljev emocija, Crni blog komunizma misli da nije, jer je Hillary Clinton kalkulantica, dok cebo-amebo tvrdi da je 'u politici sve sračunato'.
Meni se isto čini da je to bio više spontani izljev emocija. No, mislim da je u pozadini 'glasa koji je zadrhtao' bila kombinacija osjećaja – ima tu, vjerojatno, i dosta srdžbe zbog 'bezobraznosti' jednog političkog došljaka, Baracka Obame, što se uopće usudio dovesti u pitanje nasljeđe Billa Clintona, najuspješnijeg političara Demokratske stranke u posljednjih pedeset godina, a preko toga i njegove supruge koja je sada predsjednički kandidat. Također bilo je tu i jadanja nad samom sobom – 'zamislite vi nezahvalnike iz Iowe, nakon svega što smo učinili'. Mislim da političari često žive u svojevrsnom mjehuru od sapunice. Prilično odvojeni od stvarnosti, oni imaju osjećaj da su strašno zadužili građane, koji pak lako zaboravljaju njihove zasluge.
S druge strane, u epizodi sa suzama bilo je vjerojatno elemenata sračunatosti – što potkrepljujem prognozom da se takav incident neće ponoviti, više neće biti plača, iako će kampanja postajati žešća. Kritike koja Clintoničinom izbornom taboru upućuje Barack Obama pravi su 'dječji vrtić' u usporedbi s onim što Hillary Clinton očekuje u sudaru s republikanskim protivnikom na jesen.
Je li u politici sve sračunato? Točno je da je politika profesionalizirana, međutim, ne radi se o prirodnim znanostima, riječ je o području ljudske aktivnosti na kojem se emocije moraju uzeti u obzir. Već i sam čin glasanja na izborima iracionalan je – jedan glasački listić u svakom slučaju ništa ne mijenja (na izborima gdje glasaju milijuni 'tijesna pobjeda' je pobjeda od nekoliko stotina tisuća glasova), ali ljudi ipak idu glasati jer ih inspiriraju nekakve emocije - žele podržati nečiji politički program, iskazuju svoje političke osjećaje ili misle da im je to građanska dužnost.
I onaj koji se ponaša kalkulantski ponaša se u skladu sa svojim osjećajima. Komentator sa Crnog bloga komunizma kaže u vezi 'skandala Lewinsky' da bi 'svaka supruga nakon prevare ostavila muža'. Sumnjam da je baš tako, i hvala Bogu da nije. Ljudi u životu zatome, potisnu mnoge emocije. Hillary Clinton politika očito zanima, da se razvela od Billa Clintona u jeku afere s Monicom Lewinsky mislim da za nju na javnoj sceni više nikad ne bi čuli. Ovako, Hillary Clinton je vjerojatno zbog tog neugodnog skandala lakše dobila podršku svog supruga-pokajnika za svoju političku karijeru - jer, cijela je situacija priznat ćete inače prilično bizarna. (U Hrvatskoj bi bilo nezamislivo da se supruga predsjednika države odjednom sjeti i veli – e, sada ću se ja kandidirati.) S druge strane, iako se radi o braku koji je više 'političko partnerstvo' nego tradicionalni brak, sumnjam da su Clintonovi 1992. godine imali plan da nakon Billovih mandata slijedi i predsjednički mandat njegove žene.
'Bane' u svom komentaru kaže da će glasati za Hillary, jer 'predsjednik treba biti netko tko je iskusan'. Tako osjeća mnogo ljudi – zanimljivo, najviše glasači poznije dobi i oni slabijeg obrazovanja. Oni će na spominjanje rasnog faktora reći da 'nije problem što je Barack Obama crn, već to što je zelen'.
I ja mislim da je 45-godišnji Barack Obama mogao pričekati još dobrih desetak godina. Ne da bio postao dio 'washingtonskog establishmenta' - u utrci za Bijelu kuću to je više hendikep nego prednost. (Da su u utrci za Bijelu kuću najvažniji washingtonska adresa i iskustvo u vanjskoj politici onda bi predsjednik bio demokratski senator Joe Biden. Koliko bi taj čovjek mogao plakati nad time kako je politika 'nepravedna' – on u Senatu 35 godina, u predsjedničkoj utrci jedva osvojio 1 posto glasova, a Barack Obama tek dođe u Washington i nakon tri godine u Senatu već je na putu za Bijelu kuću.)
Većina novijih američkih predsjednika bili su guverneri, došli su u Washington iz Georgije (Jimmy Carter), Californije (Ronald Reagan), Bill Clinton (Arkansas) ili Teksasa (George W. Bush). Barack Obama je trebao nakon jednog ili dva mandata u Senatu otići u svoj Illinois, biti guverner, riješavati probleme običnog svijeta, i onda se natjecati za Bijelu kuću.
Problem je u tome što je politička biografija Baracka Obame 'tanka'. Imao je, čini mi se, dva mandata u lokalnom zakonodavnom tijelu Illinoisa a sada je u sredini prvog 6 godina dugog mandata u Senatu Sjedinjenih Država. Gloria Steinem u New York Timesu nedavno je napisala da neka žena, političarka, s tako kratkim političkim iskustvom nikad ne bi mogla niti sanjati o kandidaturi za predsjednika države.
Iako je situacija sasvim drugačija i glupo je uspoređivati kruške i jabuke, kada ga gledam pada mi na pamet tradicija s Balkana da se nekom mladom dečku, nakon iskazane hrabrosti na bojištu, odmah daje čin generala. Zašto ga prvo ne unaprijede u narednika, ili možda u neki niži časnički čin, pa ga pošalju u školu? Pa onda polako, postupno ide naprijed - ako je zaista dobar, postat će jednog dana general.
Sumnjam da je tim mladićima bila učinjena bilo kakva usluga time što su odmah bili proglašeni 'generalima'. Pomalo je tako i u slučaju Baracka Obame. Predsjednik države? Zašto ne prvo predsjednik općine? Bojim se da će u jednom trenutku njegovo neiskustvo postati očito i da će to njegovu stranku, ako ga kandidira za predsjednika, skupo koštati. A poraz će možda završiti političku karijeru koja inače dosta obećava, pod uvjetom da je 'sve išlo u svoje vrijeme'.
No, kako to reći idealističnim mladim ljudima i onima koji ponovno proživljavaju svoju mladost od prije 40 godina koji na Barackovim mitinzima skandiraju 'Race doesn't matter'. Za mlade i mlade duhom rasa 'nije bitna', nisu bitne niti godine, političko iskustvo je vjerojatno hendikep. Važna je 'nada', važne su 'promjene'. Komentatorica 'Romantales.mojblog.com' primjećuje da je glas za Baracka Obamu 'glas za američki san', dok se 'zyzy' – valjda iziritirana i samim spominjanjem rase i spola – zalaže za 'ukidanje prošlosti'.
Da. (Zamišljeno 'da'.)
Komentator 'Paško Patak' kaže da ga – nakon čitanja takvih komentara - 'od političke korektnosti boli glava'. Naravno da su rasa i razni kulturno-civilizacijski čimbenici bitni – kaže PP, čovjek koji bi vjerojatno, kao i ja, mogao biti otac zyzy ili Romantales.mojblog.com. Emocionalno, mogli bi im, bojim se, Paško Patak i ja biti i djedovi.
Rasa, naravno, u nekom savršenom svijetu zaista ne bi bila bitna. No, svijet nije savršen, a politička klima u Sjedinjenim Državama je pogotovo daleko od savršene. Rasa u Americi doduše nema onaj 'nuklearni potencijal' kakav je imala šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mladi ljudi se danas, recimo, kreću u mnogo raznolikijem društvu, imaju više prijatelja druge rase i podrijetla nego njihovi roditelji. Deseci milijuna Amerikanaca, pogotovo mlađe generacije, miješanog su podrijetla, baš kao i Barack Obama. Međutim, Amerika ima priličnu 'prtljagu' kada je rasa u pitanju i politička kandidatura jednog čovjeka koji – kako se ovdje eufemistički kaže - 'happens to be an African-American' tu prtljagu ne može izbrisati.
Rasa u Americi, u Hrvatskoj nacija ili nečije podrijetlo, utječe na mnoge stvari u životu. U Americi, ljudi o njoj misle kada se odlučuju gdje će živjeti, gdje će se moliti Bogu, gdje će djecu poslati u školu. Bili oni toga svjesni ili ne, stavovi o rasi utječu na njihove odluke o tome za koga će se udati ili oženiti, s kim će biti prijatelji. U statističkom smislu, rasa ima utjecaja na činjenicu jesmo li zdravi, obrazovani, jesmo li hapšeni ili ne.
Ponašanje nam vjerojatno nije bazirano toliko na mržnji, koliko na određenim navikama koje smatramo 'prirodnima'. Navešću jedan primjer koji bi mnogima mogao biti blizak. Za Jugoslavije je u Zagrebu studiralo dosta stranaca iz zemalja u razvoju. Najviše iz afričkih i arapskih zemalja. Ne znam za vas, ali recimo meni nije nikada palo na pamet da se uopće upitam kako je tim ljudima u Zagrebu, da li im se sviđa, što rade u slobodno vrijeme, da li su osamljeni, imaju li prijatelje. A kamoli da bih se sprijateljio s nekim od njih. Ne zato što bih ih ja mrzio, jednostavno nisam o tome uopće niti mislio kao o mogućnosti. Imao sam svoje prijatelje, s kojima sam se znao iz gimnazije, s mnogima još iz osnovnjaka ili vrtića. Danas prilično posramljen, moram priznati da ja čak niti svoje poznanike iz vojske iz recimo Bjelovara ili Virovitice, a koji su poslije studirali sa mnom na Pravu u Zagrebu, nisam nekako smatrao 'svojim društvom', jer – naravno – imao sam prijatelje 's kojima sam odrastao'.
Onda sam došao u Ohio. Odjednom bio sam i sam strani student. Međutim, nije prošao niti jedan blagdan da nisam bio pozvan kod nekoga doma. Često sam, zamislite, i bez povoda bio pozivan, jer – gle čuda – kolege, profesori i naoko neznanci vrlo brzo su me smatrali prijateljem. Da, naravno, ne govorim o ljudima iz Zagreba i Hrvatske, koji su mi često također u Ohiou bili domaćini – iako im možda, da su ostali u svojoj domovini, nikad ne bi palo na pamet da u goste pozovu studenta iz Sirije ili Zimbabvea.
Zašto se ja i moji prijatelji tako nismo odnosili prema stranim studentima u Zagrebu? Zašto nisam nikada pozvao u nedjelju na ručak nekog kolegu koji je živio u studentskom domu? Šta ja znam. Ne zato što bih ikoga mrzio ili smatrao da je manje vrijedan. Mama i tata me sasvim sigurno nisu tako učili, konačno niti oni - kada zapravo dobro razmislim - nisu iz Zagreba, već iz manjih mjesta u Hrvatskoj. No, znate i sami – Zagreb je takav, distanciran, rezerviran, nepovjerljiv. Dio ste sredine u kojoj se poznanstva teško sklapaju, ljudi ne počinju jedni s drugima bez veze razgovarati na ulici, dok čekaju tramvaj.
Ne znam koliko je ovaj mali primjer ilustrirao moju glavnu misao koja je donekle povezana s Barackom Obamom – a to je da je cijeli problem oko rase i raznih civilizacijsko-kulturnih faktora daleko kompliciraniji nego što nam se ovako izprve čini. I da stvar često nije u mržnji ili agresiji već u naučenim stvarima, pokupljenim kod kuće, u susjedstvu, među prijateljima, koje smatramo 'najnormalnijima'. (U Zagrebu se, recimo, uopće javno ne govori o tome zbog čega se, tradicionalno, teško prihvaćaju pridošlice iz hrvatske provincije. U takvom okružju teško da će itko progovoriti koju riječ o pridošlicama iz Kine.)
A što se tiče američkog rasizma, lako je iz 'homogenizirane' Hrvatske, poručivati da je 'svejedno tko je koje rase'. Naravno da je svejedno, ovako teoretski gledano.
Inače, možda bi bilo dobro kada bi još više vas, mlađih čitatelja (potaknuti ovim što sam napisao) učinilo ono što ja, na žalost, nikad nisam napravio. Odite u klub stranih studenata, sprijateljite se s nekim kolegom, pozovite ga doma na ručak. Ne možda toliko da bi učinili 'dobro djelo', iako je i to važno, ali obogatit ćete se i vi osobno, a uslugu ćete učiniti i svojoj zemlji.
Post je objavljen 04.02.2008. u 22:24 sati.