Marketing
O darivanju i plišanoj ovčici
Dileme oko rođendanskih darova sigurno ni vama nisu strane. Što kupiti? pitanje je koje si malo tko od nas nije postavio bez obzira daruje li prijatelja/prijateljicu, muža/ženu, dijete (svoje ili tuđe), mamu/tatu, brata/sestru ili bilo koga drugoga.
Sama sam osoba koja voli darivati druge (to ne isključuje da ono da volim i primati darove 
). Puno je lakša varijanta ona kad ti netko "naruči" što hoće. Manje brige, sekiracije, odeš, uzmeš i to je to. No priznajem da me to nikad ne može onako razveseliti kao situacija kad vidim da sam sama odabrala i pri tome pogodila u odabiru izmamljujući iskreni osmijeh radosti na licu slavljenika.
Kad su djeca u pitanju, stvar je posebno delikatna. Jedna vole autiće, druga igrice raznih vrsta, treća mobitele (baš jeftin dar ). Mame i tate obično favoriziraju dar koji će dijete odjenuti ili obuti. Ni meni nije mrsko darovati nešto iz te kategorije, ali samo onda kad znam da je i dijete dovoljno veliko (tj. odraslo) da zna da mu se to sviđa. I to toliko da mu je draže od igračke.
To u prijevodu znači da kad darujem dijete školskog uzrasta koje je zaigrano, koje se voli igrati, koje je pravo, ali baš pravo dijete u duši i koje hvala Bogu ima dovoljno odjeće i obuće da mu jedan komad više ili manje ne predstavlja neki pomak u kvaliteti življenja, onda uvijek volim više kao dar izabrati igračku.
Tako je bilo i za ovoga rođendana moje nećakinje. Moj Netko i ja krenuli smo u pohod. Dobili smo pri tome laganu (plišanu) smjernicu njene mame o onome što posebno voli, ali to je ipak bilo premalo da bi bili sigurno što odabrati. Uglavnom, svelo se na to da sam birala ja. Ne zato što mislim da sam nešto posebno darovita za takve stvari nego jer, pokazalo se na primjerima, Moj Netko spada u dosta tipično muško.
Znam da među vama muškarcima ima onih koji ne vole kategorizacije pa onda odmah unaprijed ograda od onih koji su drugačiji, ali većina ipak baš nije talentirana za prepoznavanje onoga što bi se svidjelo djevojčici 2. razreda osnovne škole. Dečkiće bi, ne sumnjam, znali darivati, ali curice ... bolje ipak ne.
Potraga je završila tako da nismo uvažili prijedloge Moga nekoga u vidu sivog magarčića i smeđeg lavića. Izabrali smo "moju" poveću rozo-bijelu ovčicu. Usput budi rečeno, njemu je ista bila nekako bez veze (kasnije mi je to priznao, ali i bez toga sam mu to vidjela na faci ). Zbog toga, koliko god mi to plišano stvorenje bilo lijepo i slatko, stovrila se neka nesigurnost i bilo me nekako strah da ne falim i da nećakinja ne bude zadovoljna. I da bude ono "a možda smo ipak trebali magarčića".
Epilog je da je ovčica izmamila ne samo iskren osmijeh sreće nego i grljenje i oduševljenje raznih vrsta. Pouzdane informacije govore nam da ovčica spava u njenom krevetu i da je dobila ime.
Sljedeći rođendan ima Moj Netko. Baš mi je sada palo na pamet što ću mu kupiti. Jedva čekam.
Post je objavljen 03.02.2008. u 16:14 sati.