Marketing
Samo stara bol...
Dani ludosti i pretvaranja da sam nešto drugo dolaze kraju... Fašnik nam polako odlazi, a ja sa piskutavim glasićem i prehladom prisjećam se vikenda. Istina da od fašničkog programa nisam vidjela ni F, al opet bilo je predobro da bi dugo trajalo. Sve što je lijepo, jako kratko traje...pa tako i ta naša zabava.
Uživjeti se u ulogu leptirića pa oblijetati, bilo je zanimljivo, biti anđeo još ljepše, ali ruku na srce kad sam Teta tad je sve na mjestu...
Ovaj put vam neću pričati kako sam/smo se zabavljali, ovaj put želim iskaliti svoj bijes i pokazati razočaranje.
Zbilja sam sretna što sam naučila dizati ˝zidove˝ oko sebe i ne dopustiti im da me povrijede. Ostati hladna poput sante leda, a njih navesti da tonu... znam da je to grozno, al nakon svega što sam prošla ne mogu više.
Upoznavši Petra Pana shvatila sam da i dečki mogu biti ˝mekane ružice˝, dopustiti da osjećaji prevladaju njime, a onda ona jednostavno ode... Gledajući njega i njegove postupke, savršen je, sve daje za nju, obožava je, nosi kao suzu na dlanu...
Njegova priča me sjetila na moju. Ponekad sam ja bila ˝ona˝, zašto (???), sad ne znam odgovor na to pitanje, ali očito sam tad to morala bit. Možda sam namjerno ili nesvjesno... i na kraju sam i ja ostala povrijeđena. Boli pomisao na nas, a vjerujem i njega na njih... Kad duga priča stane... kad si u šoku jer ne znaš kako dalje, jer znaš da neće doći poruka, da neće biti poziva, toplog poljupca, zagrljaja koji te uvijek vjerno čeka... e tad se zapitaš, što se to dogodilo? Kad smo mi postali stranci?
Tih se odgovora bojim, bojala sam ih se tad kad sam donosila odluke koje su obilježile moj svijet, moju budućnost..., a sad živim s njima. Živim za dane kad ću ih možda opet morati donjeti, proživjeti... ma jednostavno idem iz dana u dan, isprobavajući nove stvari,... sa smiješkom na licu i boli u grudima prisjećajući se starih dana...
...i samo je ostalo ime na papiru i sjećanje na ˝nas˝
Post je objavljen 03.02.2008. u 13:48 sati.