Evo mene.
Hvala vam svima na komentarima.Znam da se on vratiti nemože,no nije ga lako ni zaboraviti.On je uvijek prisutan kamo god pošla.Ali sudbina je tako htjela.I nemogu se protiv nje buniti..
Evo vam jedne priče koju sam napisala.Bezveze sam je pisala.Pa ako vam se sviđa,budem još takvih pisala.
Usput i nova adresa bloga:)
Bijes.Tuga.Sve je haralo njome dok je trčala u nepoznatom smjeru.Jedino što joj se vrtilo u glavi bila je rečenica koju je izgovorio toliko lakoćom:"Bila je to samo jedna noć."
Odjednom se našla u mraku prepunom krijesnica koje su joj napola osvjetljavale put.Teške kapi padale su toliko nečujno.Krijesnice su sretne svjetlile što su bolje mogle.Bile su sretne što se pojavio netko kome mogu osvjetljavati put.
Odjednom se našla na blatnom tlu.Pala je,rijeka krvi počela je teći.Ubrzo se blatno tlo pretvorilo u krvavo tlo.Suze koje su neumorno padale razbile su monotoniju krvi što je tekla iz koljena.
Još je jače počela plakati.Boljelo ju je sve.Njegova nevjera,bol u koljenu.
Željela je da nestane,željela je da bude Alisa u zemlji čudesa.Pa da pomisli da je to sve bio samo san,da je to samo najgora mora.Ali to su bile samo njene želje.Tek puste želje bez poečtka ostvarenja,ali s završetkom shvaćanja da su nemoguće da se ostvare.
.....
Krenula je dalje,krijesnice dalje za njom.Ulazila je sve dublje i dublje u mrak.Nije se bojala.Na trenutak je pomislila kako je više ništa ne može povrijediti.Iluzija.Trenutak smirenosti.Moment potpune distance između nje i boli.
....
Trenutak koji je željela više od života je nestao.Razbilo ga zvjezdano nebo.Milijun zvijezda.Sjetila se njihove zajedničke zvijezde.Nosila je posebno.Ime njeno i ime njegovo.Oboje su se zakleli na vječnu ljubav.Obećali su da samo prava ljubav može prijeći najteže prepreke.Znali su da se vole.Da su stvoreni jedno za drugo.Vjerovali su da će vječno trajati iluzija u kojoj se nalaze.Nisu htjeli vjerovati da sve može nestati u tren.Nisu željeli razmišljati što će biti ako jedno od njih pogriješi,a drugo im nemože oprostiti.Nisu imali hrabrosti razmišljati dali će ikada učiniti prevaru.Bili su toliko slabi na riječima.A djela su im govorila više od tisuću riječi.
....
On je...razbio je ono u što je ona vjerovala...u milijun tihih jecaja,u bezbroj njenih tužnih pogleda..
Ponovno su tihi jecaji postali njena sadašnjost.Opet je željela da nestane.
....
Više nije imala kamo..jedino što je imala bilo je mjesto gdje su zajedno djelili osmjehe,sreću,tugu,bol...Mjesto gdje joj je rekao da ju voli kao nikoga...
Pitala se gdje je pogriješila.Misli su joj kao roj pčela prolazile glavom,..Uvjeravala se da je ona kriva,da je možda premalo vremena posvećivala njemu.Svom anđelu.A jedno je znala,da bez njega nemože.Da je bez njega anđeo bez krila,da je kuća bez temelja,...voljela ga je,voli ga i volit će ga...
...
Otišla je tamo gdje ga je prvi put poljubila,gdje ga je prvi put čvrsto zagrlila...
Našla ga je tamo sveg uplakanog,..suze su mu neumorno kapale jedna za drugom..a nju je bolilo to što mu ne vjeruje..bojala se povjerovati...
"Bojiš se težine mojih pogleda,ali se ne bojiš njenih poljubaca..
Bojiš se težine mog odbitka,ne bojiš se njene prisnosti..
Tražiš oprost,a od nje tražiš užitak..
Tražiš još jednu priliku,a od nje tražiš još jednu noć..
Plačeš jer si kukavica,a smiješ mi se iza leđa jer sam glupa..
Plačeš jer znaš da ti oprostiti nemogu,a smiješ se jer sam oduvijek naivna..
Izgubio mi mene,a dobio nju..
Mrzim nju,a još više tebe..
Nema mjesta za bol u duši mojoj,ali obrisat ću ime tvoje iz srca svog..
Pa će mjesta biti..."
.....
Izgovorila je to toliko suvereno..nije pustila ni suzu,..
Njegove riječi:
"Molim te,za nas dvoje...
Zar se ne sjećaš zvjezdanog neba?
Boli me što me odbijaš..
Ne želim nju,želim tebe..
Ti si ona zvijezda koju sam odabrao među njih milijun..
Što mi ostaje bez tebe..
Samo sjećanje..."
....
"Odustani...
Ne vjerujem da me voliš..
Nekoć sam bila zvijezda...
Sada više nisam..
Opet se vraćamo na početak..
Neka ti ostane sjećanje na mene..
Ali ne zaboravi da si me ti pretvorio u sjećanje..."
....
"Najbolje da odemo...
Svatko na svoju stranu..
Sjećanje nas se izbrisati neće..
Kao ni bol koju osjećam..
No krećem dalje..
Pokušat ću ponovno biti sretna...
Ponovno ljubiti..
Ali istinski...
Ljubav je dar..
Nemoj ga potratiti...
Budi sretan kao što smo nekoć bili mi...
Ponekad se sjeti kako smo se smijali..
Sjeti me mog čvrstog zagrljaja..
Jer to više osjetiti nećeš moći..
Pamtit ću te samo po onom dobrom..
Sve će biti kao da se nikad ništa dogodilo nije..
Samo ćemo nas oboje ponovno biti solo...
Tražit ćemo u svakome ljubav...
Zbogom..
Ako me ikada sretneš na ulici...
Pozdravi me..
Tako ću znati da me cijeniš..
Ako ti ikada ruka zadrhti...
I ako odlučiš nazvati moj broj..
Radije nemoj..
Jer javit se neću..
Ti i ja smo od sada...
Dva razdvojena svijeta...
Dva zemljina pola...
Nas dvoje ne stanemo u isti kadar..
Nas svoje pravimo priču koja smisla nema..
Radimo nešto što ne liči nama..
Nešto što nismo mi..
Ovako će biti bolje..
........
Post je objavljen 01.02.2008. u 22:54 sati.