Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/worldisonlymine

Marketing

LEPTIRICA

Profesorica ju je prozvala da odgovara. Nek´ je. Učila je i znala je gradivo. Bila je savjesna učenica sa dobrim ocjenama. Htjela se dobro obrazovati kako bi imala više izgleda za uspijeh u životu.

Nakon nastave ostala je još par minuta popričati s kolegicama iz razreda, a onda je krenula kući. Kosa joj je nestašno lepršala oko lica dok se sad već dobro poznati osjećaj pojačavao u njoj i nemilosrdno joj grčio nutrinu. Bez smješka mahnula je starom susjedu i ušla u kuću. Mama je već čekala s ručkom. Pogledala je na sat. Ima još nešto slobodnog vremena. Sjela je za pisaći stol i počela rješavati dobivenu zadaću. Bila je udubljena u posao ali ipak je čula otvaranje ulaznih vrata. Zadržala je dah, a potom lagano odahnula. Dobro je. Ton glasa bio mu je smiren. Možda dan ipak protekne u miru. Ipak. napetost nije u potpunosti nestala. Sjedila je u stanju pripravnosti da izleti iz sobe u slučaju da vika počne i pretvori se u nešto gore.

U tim ga je trenucima mrzila i željela je da umre i ostavi ih na miru. Nije se dobro osjećala zbog toga osjećaja. Nije nikog željela mrziti.

Promatrala je ljude oko sebe i vidjela da neki žive normalno. I ona je željela takav život. Život gdje je dopušteno smijati se, bez straha na opominjanje da je preglasno.

Ponekad se osjećala kao leptir uhvaćen u paukovu mrežu koji nezna kako da se ponaša. Ako se koprca, samo se još više zapetljava u mrežu ali bar ima osjećaj da se bori. Ako se smiri i gotovo prestane disati možda je pauk ne primjeti pa uspije iskliznuti iz mreže...

Što ako uspije pobjeći iz ove mreže i opet uleti u neku novu, nekog drugog pauka iako se zaklinjala sama sebi da će dobro gledati kuda leti?



Nasilje svake vrste svuda je oko nas. Crna kronika zauzima sve više mjesta u novinama. Sve je manje sretnih ljudi.

Nekad su se dečki u školi tukli i dolazili bi doma s modricama i krvavim nosom. Danas doma dolaze mrtvi jer nož ili neko drugo oružje sastavni je dio školske torbe i upotrebljava se bez imalo razmišljanja.

Ne znam razlog ovom kaotičnom ponašanju. Ne znam koje opravdanje da nađem nasilnicima. Stres? Traume iz djetinjstva? Neostvareni snovi?

Istina je da nema opravdanja za mučenje drugih ljudi. Svi živimo sličnim životima. Svatko bira svoj način rješavanje dnevnih frustracija. Jer, svi ih mi imamo. I ne rješavamo ih iskaljivanjem na drugima. Ako već imas potrebu za udaranjem, nabavi si boksačku vreću. Zašto si netko može davati za pravo da vježba svoju silinu udarca na curi, ženi ili vlastitom djetetu? Tko mu je dao to pravo? On sam. I to je pravo teško oduzeti. Zbog straha ili jednostavno fizičke nadjačanosti.

Sve kreće od obitelji. Ako od ranog djetinjstva vidiš nasilje u toj instituciji koja bi trebala pružati zaštitu i ljubav, od žrtve pretvoriš se u agresora. Svaka čast pojedincima koji se uspiju izvući iz tog začaranog kruga bez posljedica. Treba se diviti njihovoj snazi.

Možda je John Lennon ipak bio samo sanjar kada je zamišljao svijet bez granica i razloga za ubijanjem...

Post je objavljen 08.02.2008. u 22:47 sati.