Marketing
OWYL ili kako sam se predozirala, part IV
U nepuna tri mjeseca poznanstva nisam previše ulazila u pojedinosti njezinog života. Sve što sam znala je da radi kao profesorica na školi, da je rastavljena i da joj mama živi u Splitu, u obiteljskoj djedovini. Često puta za mog boravka zvala je mamu i ispitivala je jeli sve u redu. Takva pitanja činila su mi se opravdana... Izgledalo je da imamo savršen svijet dok smo bile same, daleko od svih. Ali život se ne svodi na četiri zida. Dan kada se javila iz bolnice bio je šokantan po mnogočemu. Prvo, dijagnoza koju su joj saopćili nije bila ohrabrujuća, drugo, nije željela da je posjetim. Odjednom, moj svijet se počeo rušiti. Koliko kratko je bilo potrebno da se stvori, još većom brzinom je nestajao. To popodne otišla sam na kamenita vrata zapaliti svijeću. Hockings..to zloćudno stvorenje, tihi ubojica koji mi želi uzeti moju ljubav, moju najdražu...
Između Božića i Nove godine odlučila sam je posjetiti, mada joj nisam ništa govorila. Svakodnevno smo pričale i shvatila sam da je loše od kemoterapija, ali liječnici su davali nadu za ozdravljenje jer su brzo reagirali i odmah je hospitalizirali. Putujući prema jugu prisjećala sam se svih naših susreta, ljubavi koju mi je davala, i koju sam uzvraćala. Mučilo me jedino što me stalno odbijala i odgovarala da ne dolazim. Jednom sam je upitala:
- "Molim te, reci mi ako ti se nešto dogodi, koga da zovem? Daj mi broj od mame. Reći ću joj da sam ti frendica, ništa više." - nikad joj ne bih stvorila neugodnost zbog našeg odnosa..
- "Ne mogu. Ne brini, zvat će te moja kuma. Ona sve zna, zna za nas dvije." - odgovorila je. Tu sam stala i nisam više ništa pitala niti inzistirala. Sudbina se poigravala sa nama.
Na žalost, nisam mogla niti sanjati da ću doživjeti veće iznenađenje od nje. 
Ne, nije to bilo iznenađenje, to je bila prevara, izigrano povjerenje, ni dan danas ne pronalazim prave riječi za ono što se dogodilo. Meni, njoj, nama, svima...kako život može biti sladak, a u trenu pretvorit se u svu gorčinu ovog svijeta. 
Stigavši u bolnicu, isključila sam mobitel u trenutku kada me zvala. Doista, htjela sam je iznenaditi. Tiho sam otvarala vrata bolničke sobe. Pored njenog kreveta sjedio je zgodan muškarac, a s druge strane, starija žena. Kada me ugledala na vratima krenule su joj suze. 
Ostala sam u šoku od njenog stravičnog izgleda, ali taj šok je nestao kada se mladi gospon ustao i pružio mi ruku:
- "Ja sam Marko, Martinin suprug, a ovo je Jelica, Martinina mama........." - prilično glasno je izgovorio. Dok sam pružala ruku njemu, pa mami, krv mi se ledila u žilama. Osjećala sam kako mi tlo izmiče pod nogama. Ne znam kako sam progovorila svoje ime i što sam rekla dok sam se približavala Martini da je pozdravim. Poželjela sam da me nestane istog trena. 
I već kad sam htjela izgovoriti da ću kasnije navratiti, Marko se ustao i rekao da oni sada idu..Mama joj je bila šutljiva i tužna. Pri odlasku samo su kratko pozdravili. Bila sam kamen, kip iz kojeg je potekla suza čim su napustili sobu. Sjedila sam tako nepomična gledajući u nju, kroz nju..nisam znala šta da kažem. zanijemila sam od dvostrukog šoka.
Dok je brisala suze sa svoga blijedog i ispijenog lica, ponavljala je samo jedno:
- "Oprosti, oprosti mi molim te...nisam te htjela lagat, ali ispalo je sve tako na brzinu, a onda sam se uplašila da ćeš me ostavit ako ti kažem da sam još u braku. Oprosti mi, ako boga znaš. Tebe samo volim, a s njim više nemam ništa. Ne želi mi potpisat papire zbog imovine." - ogorčeno je progovarala. Ja sam i dalje šutjela, dok su mi suze curile niz lice.
- " Ionako ću umrijeti...." Zajecala je.. Onda smo skupa plakale, kao što smo se nekad ljubile... Nisam pronalazila riječi utjehe. Bio je to jedan od najtežih dana u mom životu.
- "Slušaj me sada i ne govori ništa. 
Nosim te u srcu sa lijepim uspomenama. Sigurna sam da ćeš ozdraviti i nastaviti život sa njim. Da sam znala, ne bih ti dozvolila da mi tako uđeš pod kožu...
Predozirala sam se tvojom ljubavi, vjerovala sam ti, ali to sada više nije važno. Važno je da ozdraviš. Vidjet ćemo se nekad, negdje među zvijezdama, jer moja ljubav nikad neće umrijeti ...." Poljubila sam je prije nego što sam izletila iz sobe...Nije se mogla snaći od bujice mojih riječi, i na hodniku čula sam kako zaziva moje ime..
- "Vrati se!!!...moram ti nešto reći...." - vikala je, ali ja sam odmicala hodnikom ubrzanim korakom, brišući suze koje su sad već tekle u potoku..
Jurila sam prema Zagrebu, izazivajući sudbinu...vozeći sam ridala od plača, i proklinjala život. Sebično od mene u tom trenutku boli i tuge, jer doma su me čekali moji anđeli...Da nebi došla u iskušenje da joj se javim ili čitam njene poruke, istog dana promjenila sam broj. Nisam više željela nikakav kontakt s njom, jer bol koju sam osjećala pretvarala se u fizičku. Bila sam teški ovisnik od njene ljubavi. Ta Nova godina bila je najtužnija od kako znam za sebe, i nije više ništa obećavala...Moj život trebalo je vratiti na isti kolosjek, onakav kakav je i bio prije nego sam je upoznala. Noćima sam plakala. Bol nije jenjavala. Molila sam Boga da mi ju vrati, istovremeno znajući da se to ne može dogoditi. Trajao je zimski raspust i djeca su otputovala na skijanje. Prošlo je tri tjedna odkako sam je vidjela posljednji put, bar sam živjela u takvom uvjerenju...
Bila je nedjelja, jutro obično kao i svako, samo puno mirnije. Nije bilo dječije galame i smijeha. Mogla sam si pruštit dulje spavanje, ako ništa drugo, jer sam sam na ovoj obali...uhhh. Pripremala sam kavu u kuhinji, dok se čulo zvono na ulazu...Tko bi sad mogao biti..pomislim dok sam krenula prema vratima. Još u pidjami i rasčupane kose, odškrinula sam vrata da vidim tko je...Iz sobe su dopirali zvuci pjesme Celin Dion, All by myself...don't wan't to be all by myself .... anymore.....
......
Post je objavljen 01.02.2008. u 03:52 sati.