Nema se tu, ustvari, što ispričati.
Svako bi ga jutro sačekala ispred zgrade,
on bi bez pozdrava ušao u automobil
i tako bi se, gotovo bez riječi,
odvezli na posao.
Već na ulazu u zgradu bi se razišli,
svatko bi otišao u svoj ured
i ne bi se vidjeli
sve do kraja radnog vremena.
Ona bi ga opet čekala u svome automobilu,
on bi ušao, nasmiješio se
i to je bio znak.
Odvezli bi se na sam kraj grada,
tamo gdje počinju prve livade i šume
i parkirali automobil
na sam rub minskoga polja,
kao da to što su radili
nije bilo dovoljno opasno.
Onda bi se raskopčali,
ona bi sjela na njega
i ubrzo bi oboje bili gotovi.
Dovezla bi ga ispred zgrade
i tu bi započela druga priča:
Muž, djeca, žena, djeca.
Nikada o tome nisu razgovarali.
Funkcionirali su kao savršen stroj,
mehanizam koji samo ravnomjerno bruji,
ali nikada, baš nikada ne pravi buku.
Post je objavljen 31.01.2008. u 23:39 sati.