Svake godine u rujnu dobijem iz određenih izvora informaciju da nisam dovoljno u dodiru sa svojim osjećajima.
Prvi put sam pomislila da je to vjerojatno točno, te sam odlučila raditi na tome.
Drugi put sam već smatrala da sam i te kako "in touch" sa samom sobom, i na ponovljenu primjedbu sam samo otfrknula i zaključila da je neistinita.
Kao i treći i četvrti put.
A sada nekako imam dojam da je to bila greška, i to greška koju može počiniti jedino osoba koja nije u dodiru sa svojim osjećajima.
Prvo sam se trudila ne plakati, poslije sam se trudila zaplakati jer je to u redu i jer sam nekako zaključila da ću to lakše preboljeti ako se odmah isplačem, i ne dopustim da se to nataloži.
Ali ja ne znam što bi se tu uopće taložilo.
Okrutna činjenica, koju nikada nikome nisam priznala, je: JA NE ZNAM KAKO SE OSJEĆAM U VEZI TOGA.
O, znam jako dobro što mislim o tome. I budući da nisam glupa, znam kako bih se trebala osjećati, pa to i potenciram. Ali kad zavirim duboko, duboko, ne pronalazim zapravo ništa. Ne znam marim li uopće više za sve to, i boli li me uistinu ili mi je samo tako lakše.
Jer, ako otkrijem da mi to zapravo nije tako važno, to bi moj život okrenulo u posve nepoznatom smjeru...što bi u najmanju ruku bilo nezgodno.
Poanta ovog poduljeg uvoda? Najtraumatičniji, najemotivniji, najsretniji, najtužniji, najbeznadniji i najperspektivniji događaj u mom životu, a ja ne znam kako se osjećam?!
A kad mi se dese večeri poput ove, uopće im ne mogu zamjeriti, potpuno razumijem na što misle. Emotivno zrela i zdrava osoba bi trebala moći prepoznati neke stvari, a ja to ne mogu. Mogu samo primijetiti znakove uzbune, ali ne znam što ih potiče.
I sad imam događaj koji prebacujem od uma do srca poput vrućeg krumpira, koji me jako pogađa i ljuti, a ne znam zašto.
Ljubomorna sam, to sam uspjela definirati.
Ali ne na nekoga ili nešto konkretno. Ljubomorna sam na situaciju.
Na to da će netko meni blizak sada podijeliti s njim to što ja nikada nisam, i ne mogu, a njemu toliko puno znači. Bilo mi je lako dok je to bila samo njegova stvar, između njega i njegovih frendova...Ali sad će netko s MOJE strane vidjeti njega kako radi to što najviše voli, a ja to nikad nisam vidjela.
A na koga ja da tu budem ljuta? Ni na koga, realno. Nije nitko kriv što se svi ti ljudi znaju, i što su neki u djetinjstvu imali priliku isprobavati nove stvari, a neki nažalost nisu pa danas imaju dečka kojeg ne mogu pratiti u pohodima na bijele staze.
Nije nitko kriv, i uopće zapravo ne pušim to cijelu ski-scenu, ali ljubomorna sam i ljuta ko pas!
A da mu kažem, ismijao bi me. Ismijala bih samu sebe da to naglas izgovorim.
I sve mi nešto govori da se tu krije nešto više što mene smeta, da se ne radi samo o ovome...
A kako da ja saznam što je to, kad nisam in touch sa svojim unutarnjim svijetom?
Post je objavljen 31.01.2008. u 23:00 sati.