Jedna po jedna nizu se medaljea zasluga za narod.. Jedna po jedna pretvaraju se u rijetke uspomene od kojih bas nikakve koristi. Nista nismo promjenili djelovanjem . Naprotiv, stvorili smo cak i ono sto nismo htjeli .
Jedino u rijetkim jutrima , kad se plavi na obzoru , kad ce iscekuje novi dan u meni krene smijeh . Isprva tiho a onda polako sve jace dok se ne prospe kroz usta van, dolje prema moru. Nasmijem se tako cesto svoj saljivo skrojenoj prozirnoj kosulji zivota, nasmijem se jednostavnosti koja skrivena u podrumu cvrstih elemenata pronalazi rijetki trak svjetla i tek se ponekad dokopa prove od broda da sagleda citav put, sve do konca. Ima puta i te kako da ga ima. Ima ga i dug je , blistav i jasan je ko prosarana vjetrom linija sto spaja svjetove na sred mora.
Oslanjajuci se na drveni stari stap , polako razgrnem travu i ugledam mali medaljon , uresen zlatnim zenskim likom . Mali reljef iz profila .
To uvijek isti sjaj govori o strpljenju , zaru borbe i predaji.
Konacno utopljen u ostvarenje lijepa je nakana i opasna zamka. Ostvariti se znaci predati se , predati ideju stvarnosti i materjalizirati san.
Post je objavljen 31.01.2008. u 20:08 sati.