Vjerujem da se svi ponekad zapitamo - "Živim li ja na dobar način?"
Odgovori koje sami sebi dajemo su različiti. Neki ne žele priznati da griješe, drugi si opet previše predbacuju i tako postaju jadni i tužni jer nisu postigli neke ciljeve koje su si zadali.
I ja se ponekad zapitam ono - "Gospodine, što Ti hoćes da učinim?".
Znate ono kada svi kažu da će ti Bog tada dati neki znak i te stvari? To mi je oduvijek bilo nekako ''sumnjivo'' - ne zato što ne vjerujem da mi Bog može dati neki znak, nego zato što sam uvjerena da ja taj znak ne bi ni vidila ni skužila...
I tako sam radosna kada se prevarim, kada se uvjerim da Gospodin ipak pronalazi načina, pa bili skroz nedokazivi kao često ja, da nam ako to tražimo ukaže na ono što je dobro, na ono na što nas poziva..
E baš to, tu radost sam ja, a vjerujem i svi ostali osjetili za to vrijeme življenja u Frami, nekoj drugoj zajednici, župi..
Samo treba osluškivati!
Sigurna sam da ćemo čuti tada, tamo negdje u nekom kutku svoga srca, da nas on baš na Frami poziva da prihvaćamo svakog darovanog nam brata i sestru, a time upoznajemo i Njega...
Da nas poziva da se okanimo ogovaranja, dvoličnosti jer sve to u našim srcima stvara ogromnu buku koja ne dopušta Njegovu glasu da nas vodi..
Vjerujem da ćemo, samo ako osluškujemo, čuti Njegov vapaj, Njegov poziv da nešto učinimo kada ugledamo čovjeka u potrebi. Da ćemo posjećujući ustanove sa starijim osobama, sa djecom bez roditeljske skrbi, osobama sa posebnim potrebama.., ulazeći u domove potrebitih obitelji, volntirajući na mjestima na kojima imamo priliku susresti ljude kojima je sve oduzeta pa čak i ono osnovno - ljudsko dostojanstvo...čuti Gospodina koji nas preko brata čovjeka poziva na ljubav, suosjećanj, davanje!
Da ćemo na tim mjestima i susretima iz kojih toliko toga primamo, na kojima imamo priliku pobliže upoznati sebe i osloboditi se onog vlastitog egoizma čuti i Njegov poziv da se okanimo mnogih predrasuda!
Frama je uistinu mjesto na kojem nam Bog, ako osluškujemo, tako očito progovara! Baš na Frami nam daje na tisuću i jednu mogućnost i poziva nas na promjenu, korjenitu promjenu vlastita života!
Pitanje je samo koliko smo spremni predati se tom pozivu? Koliko smo spremni reći Bogu: Evo me!
Ma samo treba osluškivati...
pa i onda kada baš ništa ne čujemo, kada smo bez volje..
Jer možda smo samo malo nestrpljivi, možda trebamo osluškivati malo dulje, malo pažljivije..
Vrijedan je život tog strpljena!
Post je objavljen 30.01.2008. u 20:38 sati.