Marketing
OWYL ili kako sam se predozirala, part II
Ndaa..i mene bi zanimalo što je bilo dalje..ali dragi moji, još smo uvijek na početku 
Dakle, njena poruka unijela je nemir, mali kaos u mom savršeno organiziranom životu, ali i čudnovate leptiriće u utrobi..mislim da sam se zaljubila. 
No, kako je to moguće?, pa vidjela sam je samo jednom. Zar jedan susret može biti tako koban. Fatalna privlačnost, to je to. Ili mi možda fali sexa, topline nečijeg tijela? Proteklih godina živim kao opatica, kao stroj programiran na posao i djecu. Ovo je izazov kojem neću odoljeti, i zašto na kraju potiskivati emocije, eksplodirat će kad-tad. Najbolje da joj se javim. Ali što će misliti zašto joj se javljam nakon par dana, nakon što sam ju ignorirala...hmmm... shvatit će već. Evo što sam joj napisala:
- "Oprosti, nisam smogla hrabrosti javiti se odmah. Nisam te željela ignorirati. Baš zato što me jako privlačiš, uplašila sam se svojih osjećaja. Probudila si u meni nešto što je odavno zamrlo. Protekli dani bili su mi teret, balast koji nosim na srcu a koji ti želim reći. Još osjećam tvoj pogled na sebi...ali ne znaš ništa o meni, kao ni ja o tebi..." 
U tom trenutku, kada je poruka putavala prema njoj, nisam mogla naslutiti u kojem smjeru će mi život zaokrenuti. Sjetim se često izreke, Ja sam gospodar svoje duše, Ti upravljaš mojom sudbinom...
Prolazili su sati odkako sam poslala poruku, ali odgovora nije bilo. Pokušavala sam se skoncentrirati na posao, kojeg je uvijek bilo previše...S vremena na vrijeme pogledavala sam na mobitel...kako dan može trajati dugo kad se nešto ili nekoga očekuje..a ja sam u trenutku pomislila da čekam godotta..
Tek navečer stigao je njen odgovor.
- "Od sudbine se ne bježi. Šta je loše u tome, zar imaš predrasuda? I dalje mislim na tebe i želim da se nađemo. Kiss".. 
kratko i jasno..uvijek je bila korak ispred mene.
Od tada razmjenjivale smo destine poruka svakodnevno. Kroz njih smo se upoznavale, pa sam tako i saznala da je bila u braku, vrlo kratko vrijeme. Poslije toga nekoliko kratkih homo avantura. Nisam željela samo avanturu, željela sam puno više, baš kao i ona.
Prošlo je desetak dana i karte su se nekako posložile da sam morala poslom u Dalmaciju. Divno, petak obavljam posao, vikend je pred nama. Spojit ću ugodno s korisnim. 
Do petka se činila vječnost, al eto došao je i prošao kao i sve ostalo što prolazi. Bio je divan dan za putavanje. Krenula sam rano. Dan se tek budio. Putem sam promatrala izlazak sunca i razmišljala o njoj. Hvatala me lagana nervoza. Nisam znala kako ću se ponašati. Bože, pomislim, pa ja kao da imam šesnaest godina...A onda se sjetim Njega, moje prve ljubavi..kako smo se upoznali i koliko sam bila ludo zaljubljena da sam s dvadeset franaka u džepu otišla za njim u Paris..ahh..to je bilo davno, jako davno...i pitam se, gdje li je sad..u stvari često se pitam, a ponekad i sanjam da se srećemo negdje na raskrižju života..ali to sada nije važno. I druge sam poslije njega voljela, ali nikad više istim intenzitetom. Uvijek je drukčije, nikad isto... Na pomolu je nešto novo, susret samo ili možda avantura ...ili možda ljubav nikad ne proživljena do kraja...
...Kad čovjek jednom nauči voljeti, za njega na svijetu ne postoji ništa što bi želio ubiti...
Nakon obavljena posla uputila sam se prema njenom stanu gdje me čekala sa večerom..Pretpostavljala sam da ima jednaku dozu nervoze i da se osjeća ni manje ni više jednako zbunjeno kao što sam i sama. U tim trenutcima vrtile su mi se riječi iz jednog filma Dinner is served, and I am for the desert..
...
To be continued...
Post je objavljen 30.01.2008. u 19:32 sati.