Ovdje objavljujem tekst koji sam poslao Jutarnjem listu:
Nepravedno je u zemlji, u kojoj je kritika još uvijek neprijateljska djelatnost i gdje je cijelo društvo pasivno i beskičmeno, očekivati od studenata neku pretjeranu aktivnost i senzibilnost za brojne probleme naše zemlje. Kako očekivati aktivnost od studenata, kada sveučilišta, koja bi trebala biti mjesta generiranja novih ideja uopće ne promiču vrijednosti poput građanske (studentske) odgovornosti, volonterstva u korist drugih, pravde i poštenja!? Profesori, koji bi na sveučilištima trebali stvarati ili bar održavati klimu koja bi poticala takve vrijednosti, to najčešće ne rade, i to iz razloga što ni oni sami za vrijeme svog studija nisu bili previše društveno aktivni pa ne znaju kako, ili ih jednostavno nije briga.
Tijekom dosadašnjeg studiranja imao sam priliku volontirati u studentskoj udruzi Aktivni Student u Zadru. Tu sam imao čast surađivati da grupom mladih idealista koji su tu udrugu osnovali potaknuti brojnim problemima i nepravdama na Sveučilištu u Zadru, želeći se na taj način izboriti za svoja prava, umjesto da samo plaču nad svojom sudbinom. Često sam sa njima imao priliku raspravljati o razlozima studentske pasivnosti. Zaključili smo da jedan od važnih razloga leži u činjenici što se hrvatska sveučilišta suočavaju sa hiperinflacijom studenata, zbog potrebe za stvaranjem vojske instant-intelektualaca i stručnjaka u cilju promicanja proeuropskih nastojanja naših političara. Takva praksa sve više obezvrjeđuje status studenta, koji je nekad u društvu bio netko i nešto, a danas skoro pa ništa. Sve se to očituje u proklamiranju atmosfere kako je za studenta na fakultetu najvažnije dobiti diplomu, bez obzira da li išta stoji iza tog komada papira. Bolonjski proces (na hrvatski način) tako, žao mi je što to moram reći, zapravo promiče pasivnost i beskičmenost. Zahvaljujući tome sustavu koji studente ne uči osnovnim društvenim vrijednostima, današnji studenti svoje slobodno vrijeme provode raspravljajući o ECTS bodovima, domaćim radovima i drugim tehničkim stvarima koje sa pravim studiranjem zapravo imaju vrlo malo veze. Fakulteti koji su nekad odgajali intelektualce, koji su jednako shvaćali svoje obveze i svoja prava, danas su svedeni na puke proizvođače znanja, i tako ispred naših očiju znanje postaje obična roba, a da se mi zbog toga uopće ne zabrinjavamo.
Kako očekivati studentsku aktivnost u društvu gdje se svi oni koji dižu svoj glas proglašavaju čudacima i marginalcima, i gdje se njihovi skupovi karakteriziraju kao okupljanja neradnika i ispraznih govornika? Studentske akcije se često površno i amaterski prate od strane naših medija. Tako studenti kojima je jedina imovina indeks i njihov um nemaju ama baš nikakve mogućnosti da se izraze. Javnost i pojedini mediji su uvijek spremniji povjerovati dvjema rečenicama nekakvog demantija koji upućuju Uprave Sveučilišta povodom naših akcija, nego da se stvarno zapitaju koji su dubinski razlozi studentskog nezadovoljstva.
Studentski prosvjedi u Zadru upozoravali su na više problema koji tište tamošnje studente (skučene menze i domovi, loše provođenje Bolonjskog procesa, netransparentno i pet do dvanaest donošenje odluka koje se tiču studenata i nemogućnost studenata da sudjeluju u istima). Tada su oni na čiji smo nerad upozoravali u medije plasirali laži kako se bune samo loši studenti i to zbog trivijalne stvari poput pudinga u menzi ili jeftinije trpeze. Usprkos našem podizanju glasa i legitimnim zahtjevima za našim pravima pojedini su mediji, bez da kritički ispitaju pravo stanje stvari, objavili te laži i objede, i time ih namjerno ili nenamjerno proglasili istinitima. Šteta koja je time učinjena studentima je nemjerljiva.
Nije mi jasno, optužuje nas se za neaktivnost, a kad se s pravom bunimo, onda smo neradnici i profesionalni prosvjednici koji ni sami ne znaju zašto su na ulicama. Ta me činjenica dovodi do zaključka da naše iskompleksirano društvo zapravo samo načelno podržava kritiku, a u stvarnosti ona uopće nije prihvatljiva, budući da se u Hrvatskoj još uvijek „naši“ bore protiv „njihovih“ i gdje je auto-cenzura duboko ukorijenjena u odgoju mladih generacija. Roditelji nas na faks ispraćuju savjetom da se nikome ne zamjeramo i da budemo dobrice, umjesto da nam savjetuju da mislimo vlastitim glavama, a ne da netko drugi njima misli.
Grupa mojih kolega od početka se borila za zdraviju i aktivniju studentsku scenu, ali smo nakon početnog entuzijazma zapravo shvatili da je to težak i kompleksan posao koji ne može biti uspješno obavljen bez cjelokupnog društvenog konsenzusa o potrebi dubinskih promjena u svim dijelovima društva. Osvješćivanje studentske populacije mora poći od rada na odzdravljivanju cijelog društva. Ako se to ne dogodi, teško da će studentska scena u budućnosti doživjeti neke snažne promjene na bolje.
Post je objavljen 30.01.2008. u 13:22 sati.