Prije par godina jedan moj prijatelj, izdavač, izdao je knjigu „Cenzurirano 2004“. Riječ je o «Projektu Cenzurirano» Državnog sveučilišta Sonoma u Kaliforniji koje svake godine odabire i procjenjuje na tisuće objavljenih novinskih priča iz pera novinara koji rade za nacionalne i međunarodne mainstream te alternativne tiskovine. Studenti, članovi fakulteta i stručnjaci iz zajednice sudjeluju u tom procesu koji naposljetku odabire dvadeset i pet priča o kojima su američki korporacijski mediji najslabije izvješćivali.
Knjiga je bila odlična, ali nije baš najbolje išla, pa sam se sjetio jednog drugog prijatelja koji je u to vrijeme bio tajnik onog Soroševog Otvorenog društva koje je tijekom devedesetih potpomagalo mnoge takozvane i netakozvane slobodne medije u Hrvatskoj. 2005. godine, kad sam se našao s njim, to je društvo već smanjivalo svoje aktivnosti u Hrvatskoj, ali on me ipak uputio na koji način da apliciram za sufinanciranje, pa sam to i učinio.
Koji tjedan kasnije mejlom mi je stigla odbijenica. No, u mejlu su bili vidljivi i prethodni mejlovi koje su izmjenjivali 'soroševci' u vezi knjige.
U jednom od njih netko je pisao (ženska osoba) nekom drugom da neka pogleda knjigu i našu molbu, ali da joj se čini da je to „još jedna od onih knjiga o teorijama zavjere“.
Baš zanimljivo, pomislio sam. Prvi put sam tada skužio kako su etikete korisna stvar. Samo je nalijepiš i to je to. Ona radi posao sama. U narednim godinama sam na puno primjera primjetio kako se etiketu „teorije zavjere“ lijepi na svaku činjenicu koja nije u skladu sa službenom verzijom priče o nekom događaju. Zapravo, moj je konačni zaključak bio neminovan:
Svijet se uopće ne može interpretirati bez teorija zavjere.
Ili urote, kako se to kod nas u zadnje vrijeme udomaćilo. Kako god da bilo, „Projekt Cenzurirano“ i dalje neumorno radi. Svake godine bira dvadesetpet novinskih priča i ponovno ukazuje na mnoge važne nacionalne (američke) i globalne novinske priče koje su malo ili nikako popraćene od strane svjetskih korporacijskih medija tijekom 2006. i 2007. godine. Kako je riječ o američkom sveučilištu, većina vijesti se tiče SAD-a. Neke su unutarnjopolitičke, ali one koje su vanjskopolitičke, s obzirom da je riječ o SAD-u, tiče se raznih dijelova svijeta. Ja sam (iz Nexusa, koji ih je objavio u ponešto skraćenom obliku) izabrao baš takve. Veljača, kako sam i rekao, na ovom blogu pripada upravo takvim temama. Cjelovito izvješće, zajedno s referencama i nadopunama pogledajte na web-stranici http://www.projectcensored.org/censored_2008/index.htm.-Editor
U tekstu koji slijedi sami ćete imati priliku procijeniti koliko su one tek „teorija urote“, a koliko prave novinske priče. Onakve kakve ćete rijetko ili nikad čitati u novinama ili gledati televiziji. Za to postoji razlog.
Riječ je, naime, o pravoj istini. Hoću reći, teoriji urote.
1. AMERIČKA VOJNA KONTROLA AFRIČKIH RESURSA
U veljači 2007. Bijela kuća je objavila osnivanje Američke afričke komande (US African Command - AFRICOM), novog objedinjenog komandnog središta Pentagona u Africi koji će se ustanoviti do rujna 2008. godine. To vojno prodiranje u Afriku predstavljeno je kao humanitarna obrana u globalnom Ratu protiv terorizma (War on Terror). Međutim, stvarni je cilj očuvanje i kontrola afričke nafte i globalnih sustava njezine isporuke. AFRICOM će zamijeniti američke vojne baze u Africi koje su osnovane pod nadzorom Američke europske komande (US European Command – EUCOM) i Američke središnje komande (US Central Command – CENTCOM) s centraliziranijim i intenziviranijim američkim vojnim prisustvom.
U zapadnoj i subsaharskoj Africi rapidno se povećava broj američkih vojnih snaga. U toj regiji izazov američkoj dominaciji i ekspolataciji dolazi od afričkog naroda – preciznije u Nigeriji gdje se nalazi 70 posto afričke nafte. Aktivisti za ljudska prava i zaštitu okoliša godinama su dokumentirali zlodjela naftnih kompanija i vojske u toj regiji. Naftne kompanije i Pentagon pokušavaju povezati te skupine otpora s međunarodnim terorističkim mrežama kako bi opravdali upotrebu američke vojske za «stabiliziranje» tih područja i osiguravanje protoka energije. No nisu pronađeni dokazi koji bi povezali skupine otpora iz delte Nigera s međunarodnim terorističkim mrežama ili pripadnicima džihada. Umjesto toga, situacija u delti Nigera pokazuje da je riječ o etničkim-nacionalističkim skupinama koje se svim potrebnim sredstvima bore za politički cilj samoodređenja.
Nestalnost koja okružuje naftna postrojenja u Nigeriji i u drugim mjestima koristi američki sigurnosni establishment da bi opravdao vojnu «podršku» afričkim državama koje proizvode naftu pod krinkom pomaganja Afrikancima da se obrane od onih koji svoj angažman prikrivaju «slobodnom trgovinom».
(Izvor: Bryant Hunt, «Understanding AFRICOM» (Razumijevanje AFRICOMA), MoonofAlabama.org, 21. veljače 2007., http://www.moonofalabama.org/2007/02/understanding_a_1.html)
2. GUŽVA ZBOG SVE DESTRUKTIVNIJIH TRGOVAČKIH SPORAZUMA
Sjedinjene Države i Europska unija (EU) sve žustrije zagovaraju sve destruktivnije regionalne i bilateralne trgovačke i investicijske sporazume pod okriljem Svjetske trgovačke organizacije (WTO). Ti sporazumi zahtijevaju goleme ireverzibilne koncesije zemalja u razvoju, a zauzvrat ne nude gotovo ništa.
SAD i EU zahtijevaju dosad neviđena smanjenja tarifa dok nerazvijenim državama istovaruju svoja subvencionirana poljoprivredna dobra (vidi priču 21), gurajući lokalne poljoprivrednike u strahovito siromaštvo. U međuvremenu, koriste visoke tarife i tijesne uvozne kvote da bi zaštitili svoje proizvode. Rezultat su dosad nepoznat gubitak stoke, gubitak plasmana, robovski rad zajedno sa spiralnom degradacijom ljudskih prava i okoliša dok se ekonomsko vodstvo otima vladama zemalja u razvoju, a preuzimaju ga nebrojene međunarodne tvrtke.
Ta nova generacija sporazuma ide mnogo dalje od tradicionalnog područja trgovinske politike te nameće opasan skup obvezujućih pravila o intelektualnom vlasništvu, području usluga i investicija s mnogo dubljim posljedicama za razvoj i učincima na siromašne. Američki i EU sporazumi o slobodnoj trgovini (FTA-ovi) također uklanjaju pravo dijeljenja sjemena među domaćim farmerima, dok margine profita najvećih poljoprivrednih tvrtki i dalje rastu. Nova pravila ujedno predstavljaju prijetnju esencijalnim uslugama jer FTA-ovi dopuštaju stranim ulagačima da preuzmu vlasništvo nad zdravstvenom skrbi, obrazovanjem, vodoprivredom i komunalijama. Ulagačka poglavlja novih FTA-ova i bilateralni sporazumi o ulaganju (BIT-ovi) dopuštaju stranim ulagačima da podignu tužbu zbog izgubljene dobiti, uključujući predviđenu buduću dobit, ako vlade promijene propise, čak i ukoliko su reforme u interesu javnosti. Ta pravila potkopavaju suverenitet nacija u razvoju, prebacujući moć na uvelike neodgovorne multinacionalne tvrtke.
(Izvori: Oxfam International, izvješće «Signing Away the Future» (Otpisivanje budućnosti), ožujak 2007., http://www.oxfam.org/en/policy/briefingpapers/bp101_regional_trade_agreements_0703; Sanjay Suri, «Free Trade Enslaving Poor Countries» (Slobodna trgovina porobljava siromašne države), 20. ožujka 2007., http://ipsnews.org/news.asp?idnews=37008)
3. U POZADINI BLACKWATER INC.
Tvrtka koja ponajviše utjelovljuje privatizaciju vojno-industrijskog kompleksa – primarni dio Projekta za novo američko stoljeće i neokonzervativnu revoluciju – nova je privatna zaštitarska tvrtka Blackwater. Blackwater je najmoćnija plaćenička tvrtka na svijetu s više od 20.000 vojnika, najvećom svjetskom privatnom vojnom bazom, flotom od 20 letjelica uključujući naoružane helikoptere te s privatnim obavještajnim odjelom.
Blackwater predvodi krajnje desničarski kršćanski supremacist i bivši marinac imena Erik Prince čija obitelj ima snažne neokonzervativne veze. Bushev posljednji poziv dobrovoljnim civilnim vojnim snagama dovest će do više od pola milijarde dolara vrijednosti federalnih ugovora s Blackwaterom, što će Princeu omogućiti stvaranje privatne vojske za obranu kršćanskog svijeta diljem svijeta od muslimana i drugih.
Kako ukazuje Jeremy Scahill, privatni ugovorni djelatnici čine drugu najveću «snagu» u Iraku. Posljednje brojke govore da se oko 100.000 takvih vojnika nalazi u Iraku, od čega 48.000 njih rade kao privatni vojnici, navodi izvješće Government Accountability Office (Ured za odgovornost vlade). Ti vojnici djeluju bez ikakva nadzora ili učinkovitih pravnih ograda i politički su potrošni jer smrt takvih vojnika ne ulazi u ukupan zbroj. Uz Princea koji poziva na stvaranje «plaćeničke brigade» pred vojnom publikom, Busheva administracija pronašla je pokrajnji ulaz za pokretanje neobjavljene ekspanzije okupacije.
(Izvor: Jeremy Scahill, «Our Mercenaries in Iraq» (Naši plaćenici u Iraku), Democracy Now!, 26. siječnja 2007., http://democracynow.org/article.pl?sid=07/01/26/1559232)
4. KIA: AMERIČKA NEOLIBERALNA INVAZIJA NA INDIJU
Farmerski kooperanti u Indiji brane sigurnost nacionalne hrane i budućnost indijskih poljoprivrednika protiv neoliberalne invazije genetski modificiranog (GM) sjemena. Čak je 28.000 indijskih farmera počinilo samoubojstvo u proteklom desetljeću kao rezultat duga nastalog zbog propalih GM usjeva te natjecanja sa subvencioniranim američkim usjevima, pa ipak kada se indijski premijer Singh susreo s američkim predsjednikom Bushem u ožujku 2006. radi finalizacije nuklearnih sporazuma, tom su prilikom također potpisali Indo-američku inicijativu znanja o poljoprivredi (KIA) koju su podržali Mosanto, Archer Daniels Midland (ADM) i Wal-Mart. KIA dopušta Mosantu otimanje indijskog sektora sjemena, golemoj poljoprivrednoj tvrtki ADM-u otimanje trgovačkog sektora, a Wal-Martu otimanje prodajnog sektora.
U jednoj od iznimno rijetkih javnih izjava američke vlade koje se odnose na KIA-u, Nicholas Burns, državni podtajnik za politička pitanja kazao je: «Iako je civilna nuklearna inicijativa privukla najviše pozornosti, naš glavni prioritet jest nastaviti pružati vladinu potporu golemom rastu u poslovanju između indijskih i američkih privatnih sektora. Singh je također pozvao SAD da pomognu potaknuti drugu zelenu revoluciju u indijskom golemom agrikulturnom središtu, uključujući u taj zadatak američke institucije za zemlju i zajmove.»
Vandana Shiva prevodi: «To su blizanački programi o otimanju tržišta i sigurnosnoj ravnopravnosti.»
Putem KIA-e Mosanto i SAD su zatražile neometan pristup indijskim bankama gena, zajedno s promjenom u indijskim zakonima o intelektualnom vlasništvu da bi se pristupilo patentima na sjeme i gene te da bi se uklonile odredbe koje štite prava proizvođača. To bi bio ozbiljan udarac indijskoj sigurnosti hrane i samodostatnosti.
U isto vrijeme, KIA je utrla put Wal-Martovim planovima za otvaranje 500 trgovina u Indiji, počevši od kolovoza 2007., koje će koristiti usluge vanjskih dobavljača, a 14 milijuna malih obiteljskih trgovaca suočit će se s prijetnjom gubitka egzistencije.
No, farmeri se organiziraju ne bi li se zaštitili od te ekonomske invazije održavanjem tradicionalnih banki sjemena i postavljanjem primjernih sustava poljoprivredne podrške zajednice.
(Izvori: Nicholas Burns, «Heady Times' For India And the US» (Zanimljivo razdoblje za Indiju i SAD), Washington Post, 29. travnja 2007.; Vandana Shiva s Amy Goodman, «Vandana Shiva on Farmer Suicides, the US-India Nuclear Deal, Wal-Mart in India» (Vandana Shiva o samoubojstvima farmera, američko-indijskom nuklearnom sporazumu i Wal-Martu u Indiji), DemocracyNow!, 13. prosinca 2006., http://www.democracynow.org/article.pl?sid=06/12/13/1451229)
5. STRVINARSKI FONDOVI PRIJETE SMANJENJU DUGA SIROMAŠNIH NACIJA
Strvinarski fondovi, inače poznati i kao «ulagači u olakšanje duga» potkopavaju napore UN-a i drugih globalnih akcija da se siromašnim nacijama Trećeg svijeta olakša dug koji im predstavlja teret već desetljećima. Ti fondovi su financijske organizacije koje otkupljuju dugove koji su gotovo isplaćeni ili pred bankrotom. Strvinarski fondovi plaćaju izvornim ulagačima penije za dolar duga, a potom dužniku prilaze s idejom sklapanja povoljnijeg sporazuma otplate zajma ili dužnika odvode na sud. Problem se pojavio posljednjih godina kada su se strvinarski fondovi počeli uključivati u sve veće globalno «slobodno tržište» u kojem ne postoji razlika između neodgovorne tvrtke pred bankrotom te siromašne i zadužene nacije.
Mnogi od tih strvinarskih fondova imaju čvrste veze s moćnim svjetskim vođama i Bushevom administracijom. Rizik s kojim se ulagači u olakšanje duga normalno suočavaju doslovno je eliminiran kada imaju politički utjecaj koji je veći od onog siromašne nacije koju tuže. Većinu novca pribavljaju tužbama na američkim sudovima na kojima lobiraju i gdje njihovi politički suradnici imaju utjecaja.
(Izvori: Greg Palast s Meirion Jones, «Vulture Fund Threat to Third World» (Strvinarski fondovi prijete Trećem Svijetu), BBC Newsnight, 14. veljače 2007., http://www.informationclearinghouse.info/article17070.htm)
6. PRIJEVARA S «OBNOVOM» U AFGANISTANU
Izvješće Action Aida iz lipnja 2005. otkriva da je većina američkog poreznog novca namijenjenog ponovnoj izgradnji Afganistana u stvari završila u džepovima bogatih američkih korporacija. Osim toga, 70 posto pomoći koja uistinu dospije do te zemlje pažljivo je «povezana» s nacijom-darovateljem, a od primatelja se traži da primljeni novac iskoristi za kupnju proizvoda i usluga od zemlje davatelja, često po iznimno napuhanim cijenama. SAD uvelike nadmašuje sve ostale države u tim muljažama: Action Aid je izračunao da je 86 centi svakog dolara američke pomoći «fantomsko».
Autori Ann Jones i Fariba Nawa sugeriraju da je, da bi se shvatili neuspjeh i prijevare u obnovi Afganistana, potrebno pogledati sustav američke pomoći za međunarodnu izgradnju. Međunarodne i nacionalne agencije – uključujući Svjetsku banku, MMF i USAID koji tradicionalno distribuiraju novac siromašnim državama – osmislile su sustav koji je učinkovit u vraćanju novca natrag bogatim državama donatorima, istovremeno podrivajući održiv razvoj u siromašnim državama.
Sve frustriraniije i ljuće afganistanske zajednice tvrde da se otvoreni ugovori bez natječaja dodjeljuju tvrtkama kao što su Kellogg, Brown & Root/Halliburton, DynCorp, Blackwater i Louis Berger Group te da su jednake licenciranom mitu, korupciji, krađi i pranju novca.
(Izvori: Ann Jones, «Why It's Not Working in Afganistan» (Zašto nije uspjelo u Afganistanu?), Tomdispatch,com, 27. kolovoza 2006., http://www.tomdispatch.com/index.mhtml?pid=116512; Fariba Nawa, «Afganistan Inc.», CorpWatch, 6. listopada 2006., http://www.corpwatch.org/article.php?id=13518)
7. JOŠ JEDAN MASAKR NA HAITIJU OD STRANE UN-OVIH TRUPA
Svjedočanstva očevidaca potvrđuju nediskriminacijska ubijanja od strane UN-ovih trupa u haićanskoj zajednici Cité Soleil 22. prosinca 2006., navodno kao kolektivnu kaznu zbog masovnih demonstracija pristaša Lavalasa u kojima je oko 10.000 ljudi tražilo povratak predsjednika Aristidea, jasno osuđujući stranu vojnu okupaciju svoje zemlje.
Prema stanovnicima, UN-ove su snage napale njihovo susjedstvo rano ujutro, ubivši više od 30 ljudi, uključujući žene i djecu.
Snimke koje je načinio Haićanski informacijski pokret (HIP) pokazuju kako nenaoružani civili umiru dok govore o silnoj vatri koju su na njih otvorile UN-ove mirovne snage (MINUSTAH).
Iako je MINUSTAH zanijekao pucnjavu iz naoružanih helikoptera, HIP je snimio više od tri sata videozapisa te nabavio veliku kolekciju digitalnih fotografija koje ilustriraju UN-ovo ponašanje na Haitiju.
Studija u časopisu Lancet iz kolovoza 2006. godine procjenjuje da je oko 8.000 ljudi ubijeno, a 35.000 seksualno zlostavljano u području Port au Princea tijekom razdoblja privremene vlade (2004. – 2006.). Studija je kršenja ljudskih prava pripisala «kriminalcima», policiji, bandama protivnicima Lavalasa i UN-ovim mirovnim snagama.
(Izvori: Haićanski informacijski pokret, «UN in Haiti: Accused of Second Massacre» (UN na Haitiju: Optuženi za drugi masakr), HaitiAction.net, 21. siječnja 2007., http://www.haitiaction.net/News/HIP/1_21_7/1_21_7.html)
8. HAPŠENJA IMIGRANATA DOVODE DO JEFTINE AMERIČKE RADNE SNAGE
Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement – NAFTA) preplavio je Meksiko jeftinim, subvencioniranim američkim poljoprivrednim proizvodima koji su raselili milijune meksičkih farmera. Između 2000. i 2005. Meksiko je izgubio 900.000 ruralnih i 700.000 industrijskih poslova što je rezultiralo golemom nezaposlenošću. Strahovito siromaštvo natjeralo je milijune meksičkih radnika na sjever ne bi li prehranili svoje obitelji.
National Campesino Front procjenjuje da je dva milijuna farmera raseljeno zbog NAFTA-e, što je u velikom broju slučajeva povezano s povećanjem uvoza iz Amerike.
Potražnja za neregistriranom radnom snagom u američkoj ekonomiji je strukturna. Migranti rade u gotovo svim slabo plaćenim zanimanjima i postali su ključni za američku ekonomiju u doba globalne konkurencije. Dio kolača bila je zamjena sindikaliziranih američkih radnika migrantima.
U zoru 11. rujna služba Immigration Customs Enforcement (ICE) provela je upade na radna mjesta i u domove po čitavoj zemlji u pokušaju da sakupi sve «ilegalne» imigrante. ICE te racije opravdava čuvanjem sigurnosti domovine i sprječavanjem terorizma. No pravi cilj tih djela jest omesti ilegalnu radnu snagu u SAD-u i zamijeniti je čvrsto reguliranim nesindikalnim programom radnika-gostiju. I snage reda i plan koji se krije u pozadini tog loma brinu mnoge sindikate.
(Izvori: David Bacon, «Which Side Are You On?» (Na kojoj ste vi strani?), Truthout, 27. siječnja 2007., http://www.truthout.org/docs_2006/012907L.shtml i «Workers, Not Guests» (Radnici, a ne gosti), The Nation, 6. veljače 2007., http://www.truthout.org/issues_06/020607LB.shtml; Laura Carlsen, «Migrants: Globalization's Junk Mail?» (Migranti: neželjena pošta globalizacije?), Foreign Policy in Focus, 26. veljače 2007., http://www. fpif.org/fpiftxt/4022)
9. NEMA ČVRSTIH DOKAZA KOJI POVEZUJU BIN LADENA S 11. RUJNA
Uloga Osame bin Ladena u događajima 11. rujna uopće se ne spominje na FBI-jevu popisu «Deset najtraženijih». Dana 5. lipnja 2006. autor Ed Haas obratio se sjedištu FBI-ja s pitanjem zašto tjeralica koja navodi da je bin Laden tražen u vezi s bombardiranjima američkih ambasada u Tanzaniji i Keniji iz kolovoza 1998., ne navodi da je tražen u vezi s događajima 11. rujna.
Rex Tomb, ravnatelj odjela za odnose s javnošću FBI-a na to je odgovorio: «Razlog zašto se 11. rujna ne spominje na stranici «Deset najtraženijih» koja se odnosi na Osamu bin Ladena jest taj što FBI nema čvrstih dokaza koji povezuju bin Ladena s 11. rujna. Bin Laden službeno nije optužen za povezanost s 11. rujna… U slučaju bombardiranja američkih veleposlanstava iz 1998., bin Laden je formalno osumnjičen i optužen putem istražne porote. Nije formalno optužen i osumnjičen u vezi s 11. rujna jer FBI nema čvrstih dokaza koji bin Ladena povezuju s 11. rujna.»
Haas postavlja pitanje: «Ako američka vlada nema dovoljno čvrstih dokaza koji povezuju bin Ladena s 11. rujna, kako je moguće da je imala dovoljno dokaza za napad na Afganistan ne bi li ga «istjerala iz njegove pećine»?»
Iako je objavljivanje bin Ladenova «ispovjednog videa» iz prosinca 2001. trebalo uvjeriti svijet, Ministarstvo obrane objavilo je priopćenje za javnost koje je taj videozapis pratilo, a u kojem ministar obrane Donald Rumsfeld kaže: «Nije bilo sumnje u bin Ladenovu odgovornost za napade 11. rujna čak i prije otkrića vrpce.»
Haas dalje postavlja niz pitanja: «Zašto su američki mediji slijepo pročitali scenarije za 11. rujna koje im je pripremila vlada, umjesto da događaje od 11. rujna 2001. istražuju nepristrano, bez predrasuda ili unaprijed određenih stavova? Zašto su američki mediji na crnu listu stavili sve goste koji bi mogli govoriti o zataškavanju 11. rujna kojemu je pokrovitelj vlada, umjesto da potraže te ljude koji imaju što za reći o 11. rujna, a što je suprotno vladinim tvrdnjama? Tko kontrolira poruke medija i kako to da FBI nema «čvrstih dokaza» koji povezuju Osamu bin Ladena s događajima 11. rujna, a američki mediji već šest godina sviraju istu pjesmu o povezanosti bin Ladena i 11. rujna kao da postoje nedvosmisleni dokazi da je bin Laden odgovoran za rušenje tornjeva, napad na Pentagon i nestanak Leta 93?»
(Izvor: Ed Haas, «FBI Says, 'No Hard Evidence Connecting Bin Laden to 9/11» (FBI kaže da nema čvrstih dokaza koji povezuju bin Ladena s 11. rujna), The Muckraker Report, 6. lipnja 2006., http://www.teamliberty.net/id267.html)
10. UKRADENI IZBORI U MEKSIKU
Sve brojniji dokazi otkrivaju golemu prijevaru u meksičkim predsjedničkim izborima iz 2006. godine, između Felipea Calderóna iz konzervativne stranke PAN i Andrésa Manuela Lópeza Obradora iz liberalnije stranke PRD. Izbori su vrvjeli «aritmetičkim pogreškama», a djelomična rekonstrukcija otkriva dokaze o značajnom napumpavanju i krađi glasova koji su išli u prilog PAN-u.
U međuvremenu, američki interesi značajno su se vezali uz izbore u Meksiku. Iako niti jedan od kandidata nije imao izbora osim sudjelovati u američkom planu, najvažnije razlike postojale su u energetskoj politici, posebice u odnosu na stranu privatizaciju meksičkih rezervi nafte i plina. Calderón je zagovarao pravo stranaca na iskorištavanje meksičke nafte, zahtijevajući da Meksiko ukloni granice za javno/strano investiranje (koje se trenutno uvodi u meksički Ustav). Obrador je inzistirao na očuvanju nacionalnog vlasništva i kontrole nad energetskim sektorom kako bi se stvorila socijalna i ekonomska stabilnost u Meksiku.
U lipnju 2005. Meksiko je potpisao sporazum – Savez za sigurnost i napredak Sjeverne Amerike (ASPAN) – s Kanadom i SAD-om. Tvrdilo se da će taj sporazum biti obvezujući za onoga tko postane predsjednikom Meksika u nadolazećim izborima. U ASPAN je uključeno jamstvo ispunjavanja energetskih potreba američkog tržišta te sporazumi da se osnuje «zajednička teorija o sigurnosti», što bi omogućilo implementaciju američkih mjera domovinske zaštite u Meksiko.
Kada se ispostavilo da Obrador vodi, PAN se udružio sa saveznicima u SAD-u kako bi protiv njega pokrenuo snažnu kampanju. Iako američki zakoni zabranjuju američki utjecaj u izborima drugih država, oglase protiv Obradora koji su se emitirali na meksičkim televizijskim postajama osmislile su američke tvrtke, a ilegalno su ih financirala poslovna vijeća koja su uključivala takve transnacionalne tvrtke kao što su Wal-Mart i Halliburton. Medijska je kampanja pokrenula strah da bi Obrador, zbog snažnih veza s Chavezom i Castrom, predstavljao opasnu socijalističku prijetnju Meksiku.
Trenutni predsjednik Vicente Fox prekršio je zakon kampanje s nekoliko desetaka protu-obradorskih govora tijekom kampanje, dok je PAN ilegalno zagušio radio-valove zgodnim i agresivnim oglasima protiv Obradora. Prema meksičkim zakonima uplitanje vladajuće stranke ozbiljno je kriminalno djelo i razlog je za poništenje izbora.
Dok su Obradorovi pristaše i stotine neovisnih promatrača izbora dokumentirali nekoliko stotina slučajeva izbornih prijevara želeći stvoriti uvjete za ponovno prebrojavanje glasova, većina meksičkih televizijskih postaja nije izvijestila o nepravilnostima koje su se dogodile. Nekoliko dana nakon izbora New York Times je neodgovorno Calderóna proglasio pobjednikom, a Bush je nazvao ne bi li osobno čestitao Calderónu na «pobjedi», iako prema meksičkom zakonu pobjednik još nije proglašen.
Meksiku je uskraćena mogućnost demokratskog izbora predsjednika koji bi se mogao pridružiti Latinskoj Americi u otporu agresivnoj američkoj neoliberalnoj politici.
(Izvori: Chuck Collins i Joshua Holland, «Evidence od Election Fraud Grows in Mexico» (Sve više dokaza o izbornoj prijevari u Meksiku), AlterNet, 2. kolovoza 2006., http://www.alternet.org/story/39763; «Mexico: The Political Vulcano Rumbles» (Meksiko: buđenje političkog vulkana), Revolution, 10. rujna 2006., http://revcom.us/a/060/mexico-vulcano-en.html)
11. NARODNI POKRET PREDSTAVLJA IZAZOV NEOLIBERALNIM PLANOVIMA
Američki model slobodne trgovine susreće se sa sve uspješnijim otporom jer narodni pokreti stvaraju snažne alternative neoliberalnom iskorištavanju. To je posebno vidljivo u Latinskoj Americi gdje je silna opozicija američkoj ekonomskoj dominaciji zatražila da populističke vođe i stranke preuzmu nadzor nad nacionalnim vladama u Venezueli, Boliviji, Ekvadoru, Argentini, Brazilu, Nikaragvi i Urugvaju.
Dana 30. travnja 2007. Hugo Chavez je objavio da će Venezuela, otplativši dugove Svjetskoj banci i MMF-u, prekinuti veze s obje navedene institucije.
U travnju 2006. bolivijski vođa Evo Morales objavio je svoje odbacivanje MMF-a te svih budućih trgovačkih saveza sa SAD-om. Deseci milijuna dolara prihoda od prava koja su platile strane naftne kompanije omogućili su Boliviji da otplati svoj dug MMF-u i počne graditi socijalne programe i nacionalne rezerve.
U prosincu 2006. Rafael Correa - koji je pobijedio na predsjedničkim izborima u Ekvadoru na pitanjima protivljenja privatizaciji i na platformi protivljenja američkim vojnim bazama - objavio je planove restrukturiranja ekvadorskog vanjskog duga da bi se povećala izdavanja za ključne socijalne programe. Ekvador je od tada vratio svoj dug MMF-u i objavio namjeru za ukidanjem veza s tom institucijom.
Nikaragvanski predsjednik Daniel Ortega također je objavio pregovore usmjerene ka izlasku iz MMF-a.
Argentinska ekonomija, u zadivljujućoj ekspanziji koja se nikada nije trebala dogoditi prema predviđanjima MMF-a, narasla je za 47 posto u proteklih nekoliko godina. Argentina se za svoj raskid s MMF-om odlučila u siječnju 2006., otplativši svojih 9,9 milijardi dolara duga.
Od prosinca 2005. Brazil je slobodan donositi vlastite odluke, slobodan je od uplitanja MMF-a, sve to nakon otplate duga dvije godine ranije.
Iako je sve očitija realnost da mnogi snažni i rastući narodni pokreti nisu bili te sreće da imaju reprezentativne vlade, sve veći broj izabranih vođa u Latinskoj Americi pruža modele stvarnog demokratskog vodstva, to jest od naroda i za narod.
(Izvori: Jorge Rueda, «Venezuela Pulling Out of IMF» (Venezuela se povlači iz MMF-a), AP, 1. svibnja 2007., Jessica Walker Beaumont, «Is US Trade Model Losing Steam?» (Posustaje li američki trgovinski model?); Trade Matters, American Friends Service Committee, 3. svibnja 2006., http://afsc.org/trade-matters/trade-agreements/LosingSteam.htm; Mark Weisbrot, «Economic Policy Changes With The New Latin American Leaders» (Ekonomska politika se mijenja s novim latinoameričkim vođama), International Herald Tribune, 28. prosinca 2006., http://www.cepr.net/index.php?option=com_content&task=view&id=773&Itemid=45)
, http://www.vjel.org/editorials/2007S/Hoch.Wilkens.Editorial.htm)
....pa još jednom, od Joe Strummera i Mescalerosa
Post je objavljen 29.01.2008. u 17:44 sati.