Marketing
Maske za svaki dan……i…..odgovor na komentare iz prošlog posta
NE, NE i NE….ja nemam masku za svaki dan!!! To je bila moja prva reakcija.
Čitajući vaše komentare iz prošlog posta malo sam porazmislila o ljudima koji me okružuju i maskama koje se nose za svaki dan, i o sebi naravno.
Sebe sam uvijek smatrala osobom dobrog njuha tj. nosa, što znači da sam na prvi pogled mogla otkriti kakvu tko masku nosi. Iza onog anđela s aureolom vrlo bih brzo otkrila potencijalno opasnog tipa…..ali nekako u posljednje vrijeme to mi ide sve teže i teže. Maske više nisu tako jednostavne…..anđeo….klaun…..vještica…..postale su sofisticiranije, teže ih je zamijetiti i prepoznati, toliko su realne.
Najviše se užasavam ljudi koji nose masku dobre duše, spremne da ti pomognu, da te saslušaju, pruže ti rame za plakanja, puni su savjeta i pameti, a onda im u jednom trenutku ugledaš onaj proračunati osmjeh iza loše stavljene maske, i tek tada shvatiš da si pogriješio i da je pred tobom samo dobro postavljena maska. Takvi maskirani anđelčići dobro glume prijateljstvo, dijele savjete…..a zapravo se petljaju u svačiji život, svima pronalaze mane i svih ogovaraju, tuđi životi su im isprazni i glupi…..i čim im okreneš leđa pričaju o tebi kako si dosadan, naporan, isprazan, bezvezan i ne znam što sve ne. Pri tom sretno zaključuju da sve to nije ogovaranje, već samo intelektualno raščlanjivanje tvoje osobe.
Ne volim te maske za svaki dan.
Zašto?
Zato jer ja ne nosim masku, ono što vidiš to sam ja. Ne želim se praviti da sam nešto što nisam, zato mi maska nije potrebna, vrlo jednostavno. Ne znam lagati, tu mi nijedna maska ne bi pomogla, poštena sam prema prijateljima i ostalima, jednako ih cijenim i toleriram. Maska mi nije potrebna da bih se zabavila ili otkačila, sve i da ih imam po tri sloja na sebi bila bih jednaka kao i bez njih. Zadovoljna sam sama sa sobom, svojim životom, obitelji, uživam u plodovima svog rada, sve što imam sama sam svojim snagama i naporima postigla, i sad zasluženo u tome uživam.
Nisam ni ja baš pravi anđelčić, imam i ja svojih mana, ali od njih ne bježim i ne skrivam se iza maske. Uvijek pamtim onu poslovicu koju sam čula još kao dijete od prijateljičine mame «prvo počisti pred svojim vratima, pa onda gledaj tuđa», i uvijek se toga držim. Vrlo sam objektivna, pa ono što očekujem od drugih još više očekujem i od sebe.
Ah, kako to sve lijepo i idealno zvuči, ne može nego tako….
Ali…..ono nesretno "ali" koje uvijek visi na kraju rečenice….
Ponekad se ipak iznenadim i začudim kad mi ljudi otvoreno kažu ono što misle o meni. I sad ne znam u čemu je stvar, dali se njima ipak prikazujem u nekom drugom svjetlu (s maskom na licu) jer ja sama o sebi drugačije razmišljam. Možda sam prema sebi previše kritična jer nisam samo «dobra i pozitivna», čak vrlo često suprotno od toga, ali očito da ljudi tu moju drugu stranu ne vide tako kao ja.
Pa se onda pitam "tko me zapravo poznaje"?
Ne znam….
Znači li to da ipak nosim masku da bi se zaštitila od drugih?
Ne znam sad ni to….
Jer ipak puno puta kažem ono što mislim da bi drugi htjeli čuti, postoje neke osobe pred kojima mogu biti otvorena i iskrena, vesela, a postoje i neke kojima udovoljavam da bi me ostavili na miru, na poslu moram biti pametna, dosljedna, vrijedna, raspoložena….kod kuće moram biti po potrebi i prilagoditi se ostalima….
Sve to baš nije dobro, ali je ipak stvarnost i zato pada u vodu ono moje kategoričko odbijanje da ja NE nosim masku hehe…..
Na kraju ispada da i ja, kao sav ostali svijet, svako jutro odjenem neko od lica i krenem, ponekad sa smješkom, ponekad s tugom, sjetom, ponekad s ljutnjom, ponekad……ne znam ni sama….
….a znam nekoliko osoba koje bi u ovo vrijeme ludovanja i maškaranja trebale staviti masku vještice……jer u stvarnom životu imaju anđeosku masku, bljuk.
Post je objavljen 29.01.2008. u 11:53 sati.