Sve je nekako islo dobro ali,njen predosjecaj je nikada nije prevario,bojala se svojih snova jer su se nekako uvijek ostvarivali.
Malo je nemira bilo u njoj,najmladji sin je trebao ici u London kod oca,jos mu je malo dana falilo do punoljetnosti.Tako u iscekivanju sve je rutinski obavljala,stalno je u njoj bio neki nemir,nervoza,no nije to govorila ni pokazivala da bi sinu bilo lakse.
12.03.2006za jedne mirne veceri sin je usao sav blijed,"sto se dogada je li ti dobro"?Kroz suze tihim glasom izgovori "umro je tata".jaki masivni infarkt.Javili su iz Londona,svi u soku,ostali smo bez rijeci.Trazila je rijeci utjehe ,znala je kako je to,njemu je samo bila potrebna samoca i tisina,.Strasna je i sama pomisao da mu je bilo samo 49 godina.
Cak i tih dana osjetila je bescutnost ljudskog roda,smatrali su da me to netreba nimalo dirati jer je bivsi.
POCIVAO U MIRU
Post je objavljen 29.01.2008. u 08:45 sati.