Skrenula je pogled gutajući suze. Vjetar joj je nosio kosu preko lica neprikrivši bol koja je izvirala iz njenih očiju. Osjećala je hladnoću ispod kaputa i tako tužni vjetar uvučen u svaki kutak njene duše, onako naslonjena na zid. A njegove tako predivne duboke oči zvale su je da ga poljubi. Bilo joj je teško gledati ga, i vidjeti sve one predivne trenutke koje nebi mijenjala nizašto. Pitala se čemu taj čudni i pomalo bolan osmjeh na njegovom licu. Ili nije. Ili se samo pitala jeli moguće da se sve to događa. Da za nju jednostavno nema happy endinga. Ma nije čak ni to tražila. Samo da sreća potraje još malo. Još samo malo. Ali ne...I njegov dlan na njenom licu. Tako nježan. Tako puno osjećaja. A tko zna što je to zapravo bilo. Zbogom. To je rekao. I još nešto, nepotrebno, što joj je i tako ostalo zamagljeno. Nije ništa rekla iako nije ni bila svjesna toga. Htjela je, ali kao da bi se riječi izgubile negdje u praznini njenih misli. Pa ona ga samo voli...A on je otišao. I ostavio ju samu s tako bolnim mislima i težinom u cijelom njenom biću. Takav mrak. I tko zna koliko je vremena prošlo prije nego je i ona otišla. Možda par sekundi, možda par sati. Ali koga briga. Tužno je bilo kako dobro je ona pjesma opisivala sve to. Bar je mislila da je to zadnji put da ju je odveo tako visoko i pustio da padne tako nisko. Ali nije bio. Ni zadnji ni prvi. A ona je svaki put iznova nasjedala. Možda je jednostavno previše vjerovala. Ljudima i svemu. Da se stvari mogu promijeniti s malo iskrene volje i želje. Pogledala je nebo. Uvijek je gledala nebo. Osjećala se jadno sjedeći na klupi na kojoj su oni prije sjedili. Kao da je pokušavala pokupiti krhotine ljepote koju je prije udisala punim plućima, pomalo nezahvalno i pohlepno. I pokušala je krenuti dalje. I iako se nije makla sa istoga mjesta, bar se prisiljavala slušati savjete kojima su joj drugi tako diskretno punili glavu derajući se i smijući, svatko misleći da je u pravu i pokušavajući nadglasati druge. A ona, kao u nekom paralelnom svemiru stajala bi i gledala u njih znajući unaprijed što će joj tko reći i nekako zagledana odavala bi dojam da razmišlja o onome što joj govore. Zapravo bi bila udaljena mjesecima unatrag.
I stvarno nije htjela opet pokleknuti pred njim. Pred tim riječima gotovo predivnim kao što je on. Najiskrenije nije htjela. Ali ipak je. I na kraju je sve uvijek bilo isto.
Da.
To je priča o meni. Ili nije. Nije ni važno. Zašto? Zato što je i o vama, zar ne? Barem malo. Jednim malim dijelom.
Znam, nisam pisala jako dugo. Ali nije me ni briga. Htjela sam izbrisati sve ovo, poklopit laptop i otići bez pozdrava. Ali sam se predomislila.
Možda ipak nastavim dijeliti svoj zbrkani život i misli i sve to s vama.
Post je objavljen 29.01.2008. u 00:59 sati.