Francuski pisac koji je uz Nobelovca Camusa jedan od utemeljitelja knjizevnog smjera egzistencijalizma - Jean Paul Sartre - zapisao je jednom, koliko se sjecam djelo se zove 'Mucnina' : Protiv mrznje se covjek moze boriti, ali protiv mrznje kamuflirane u ljubav - NE. To mi se urezalo u sjecanje, iako ima vec dobrih 15 godina kako sam ga citao - jer je ta misao toliko univerzalna, prepoznatljiva i polimorfna, da ju ne mozemo izbjeci sve kad bismo i htjeli. O cemu se radi?
Opet su tu komunisti bez Partije. Deklarirani komunisti, ateisti, boljsevici, i tome slicno, recimo mojoj obitelji nikad nisu bili dragi. Nisu se uklapali u nas svjetonazor. Stari je rekao jednom da makar bio kruha gladan, nece se uclaniti u Partiju. Postujem njegov dosljedni stav, proizasao iz trauma djeteta nepodobne strane, a kasnije skolovanog pod jos nepodobnijim patronatom. No nije ovdje rijec (samo) o mom starom. Rijec je o tome tko je covjeku najljuci neprijatelj. Koga se treba bojati, od cega treba zazirati, postoji li ono iskonsko zlo i u kojem obliku?
Zlo postoji, a oblici su razni. Uglavnom, svodi se na to da sam sebi mozes biti najveci prijatelj isto tako i najveci neprijatelj. Mrznja prema sebi najgora je od svih neprijatelja. Slijecedi na listi je neprijatelj kamufliran u prijatelja, komunist kamulfiran u protivnika komunizma, ljubav kamuflirana u mrznju. Ne mozes se boriti protiv neprijatelja kojeg ne znas, kojeg nisi svjestan, koji se skriva i prikriva.
Komunisti bez Partije najveci su problem hrvatskog drustva. Pitanje je gdje se oni kriju?
Post je objavljen 28.01.2008. u 15:23 sati.