Marketing
Priča (10) - Domar
Poslušajte (pročitajte) kako se naša Zona zapalila za naočitog domara iz firme i što je sve bila u stanju učiniti ne bi li je taj macan stisnuo u kotlovnici...
Moja kolegica Vera ima grozan običaj kažnjavati muškarce koji su joj se što zamjerili ili je, jednostavno, zaključila da su niš' koristi. Zamisli ih kako vode ljubav. Kad god koji nešto zabrlja, krivo napravi, ona kaže: «E, da mi je vidjeti ovoga u krevetu!». A onda ga mislima, a bogami i verbalno, razodjene pa mu dodjeli ovu ili onu pozu i na kraju taj imaginarni seks začini katastrofom većih ili manjih razmjera, ovisno o vrsti počinjenog grijeha.
Najgore mi je kada počne skidati šefa. Ne daj Bože da se ovaj požali kako nismo dobro napravile mjesečni obračun ili smo naručile previše toalet papira jer sljedećih petnaest minuta moram slušati kako svlači odijelo s njegovog sićuravog tijela, skida mu naočale i gazi njegovu muškost do zadnjeg atoma.
Meni se sve smuti pa čvrsto stisnem oči i tako žmirim, dok ona ne završi.
- Oho-ho! Vidi ti njega! – kaže Vera - Misli mali da se to tako radi! E nećeš, siroto, ni obaviti posla ako po cijeli dan samo zoblješ te žitarice k'o vrabac! Rekla sam ti ja to, al' ne slušaš!
Nema koga ona nije isprobala. Samo nek' je muško i neka je kriv. A, ako je nju pitati, svi su vazda krivi jer su se i rodili s greškom.
Nije bilo jasno kako može zamišljati sva ta tijela, mršava ili salasta - svejedno, kako joj se da izvoditi silne vratolomije sa, takoreći, tuđim ljudima, sve dok jednog dana u našoj firmi nije zakazalo grijanje. Vani minus dvadeset, a radijatori hladni. Navukle Vera i ja na sebe kapute, skupile se nad šalicom čaja, a ona, kroz maglicu vlastitog daha, započe:
- Joj, da mi te se dočepati! Ne bi se ti meni tim bicepsima šepurio…. Smoždila bi tebe Vera, da se ne bi ni zbrojio. Znam ja dobro na šta si mislio ludonjo pa ti nafte u sred zime nije doteklo.
- Na što? – taman sam mislila upitati Veru, ali mi odjednom postalo jako toplo. Vruće mi, sve me obuzela neka milina. Bogami, vidim sebe kako pomažem Veri. Šta pomažem?! Odgurala je od sebe pa stala sama skidati čovjeka i bacati robu naokolo. Lete krpe na sve strane, a on preda mnom ostade gol. K'o od majke rođen. Naš domar Mirko, plavook i jedar k'o rumena jabuka. Sve što treba – čvrsto. Kako li se samo prije nisam toga sjetila?!
I te su me misli nastavile proganjati cijeli dan. Pa onda, iz dana u dan. I nikako da ludilo stane. Sve legnem u postelju, a ono Mirko pored mene pa sve bliže i bliže (osjetim mu muški miris) pa šapuće, a ja treperim i uzdišem. Obuzelo me cijelu, preplavilo moje godinama pusto tijelo, uzbibalo me naprosto i nije mi više dalo povratka. Ni na posao nisam mogla s mirom dolazit, a još manje o njemu misliti. Stala sam se uređivati i kititi, a obećala sam sebi da neću biti k'o sve druge – što pobudale kad ostanu bez muškarca, same. Rano obudovjela, tri sam godine svoju muku bez pogovora na plećima nosila, a sad me ščepalo pa ne pušta. Potrošila sam pola ušteđevine na kremice, kompletiće i cipele s visokom petom, samo ne bi li me domar primijetio i onako, baš po muški, primio u svoje ruke.
- Kuku-lele, Vera, Vera… - mučila sam se – Šta si to od poštene žene napravila!?
Znala sam da je domar razveden i to po drugi puta, da ne pije, ne puši, a nisam čula ni da kocka, pa mi je bilo čudno što je sam. A nije da ga žene nisu zagledavale. Gledale su ga, bogami, itekako. Smješkale se, zapitkivale koješta: te ovoj treba zakucati čavao u zid, te se onoj ne može otvoriti prozor, a on uvijek svakoj pripomogne i još šalom vrati.
Skupila sam hrabrosti i napokon se povjerila Veri. Njoj sve to prvo bilo jako smiješno. Pitala me je zašto baš njega, a ne nekoga drugog pa stala nabrajati moguće i nemoguće muškarce iz naše firma s kojima bih mogla razmijeniti malo nježnosti. A ja - jok! Mirko i ni jedan drugi. Na kraju je rekla da mi on nije pametan izbor, slegnula ramenima i dala nekoliko savjeta: kako se obući, zabaciti glavu i u kom trenutku ispustiti ključeve od auta. Poslije ga nikad više nije spominjala, što je meni bilo nekako sumnjivo, ali nisam imala vremena baviti se takvim stvarima. Kanila sam poduzeti sve kako bih osvojila muškarca svojih snova. Do proljeća, on je morao biti moj.
Toga jutra sam na posao došla pola sata ranije. Znala sam da je Mirko već tu, da treba upaliti grijanje i pobrinuti se da sve u kotlovnici štima. Poravnala sam suknjicu, zagladila frizuru i hrabro, nabadajući na visokim potpeticama svojih novih čizmica, krenula ravno do kotlovnice. Koljena su mi klecala, a srce poskakivalo prijeteći svakog časa da će izletjeti iz mojih nabreklih prsa. Teško sam disala i razmišljala kako ću pokucati na njegova vrata i baciti mu se ravno u naručje, a on će me zgrabiti i dugo, dugo ljubiti. Točno sam vidjela njegovu ruku kako klizi niz moj struk i bok, kako se zadržava na mojoj guzi, mjerka je i stišće, a potom se zavlači pod suknju i kreće put moje ustreptale sreće.
- Eh, ženo! Napokon i tuđi prsti u tvom carstvu! – sve je kliktalo u meni – Ma šta prsti? Bit će tu još svega!
Na korak od kotlovnice prenuli su me glasovi. Točnije, bilo je to stenjanje. Muško, teško stenjanje i sitno cviljenje kao odgovor na njega. Noge su mi se odrezale. Bili su tu, korak od mene, priljubljeni uz vrata čiju sam kvaku držala, i nemilo se prašili. Prokletnica! Vera i moj Mirko! Čovjek zbog kojeg sam već mjesecima ludovala.
- Raščupat ću joj tu žutu kosu, samo da je se dočepam! – pomislila sam.
Neka me je silna huja uhvatila. Stala sam tresti onu bravu i iz sve snage lupati po vratima, ne štedeći ni svojih novih čizama.
- Otvorite! Otvorite kad vam kažem! - urlala sam izbezumljena.
Na trenutak je sve utihnulo. Disali smo svako sa voje strane vrata, kao tri životinje. Oni – progonjeni i isprepadani, a ja – očajni progonitelj. Njih dvoje su se u prvi trenutak primirili, a potom sam čula kako nervozno skupljaju i navlače garderobu. Tako razjarena, imala sam osjećaj da me pecka i statički elektricitet njihovih sintetičkih džempera.
- Kuja! Nikada nije imala ukusa u odijevanju! – klela sam u sebi, a potom dreknula: - Otvoraaaaj!
Lupila sam iz sve snage po vratima, a onda su se ova i otvorila. Predamnom je stajao Mirko. Lice mu je bilo zajapureno, a kosa slijepljena od znoja. Držao je jednom rukom vrata, a drugom se čvrsto oslonio na dovratak. Baš kad sam se htjela provući ispod njegovih mišica i sasuti bujicu uvrjedljivih riječi svojoj tobožnjoj kolegici i prijateljici, u mene su se zagledala dva srneća oka našeg dostavljača Josipa. Stajao je iza Mirkovih leđa i drhtao od neugode i straha.
Dalje više ništa ne znam. Samo sam čula kako ženski dio firme šapuće da sam sretnica jer me Mirko pronašao onesviještenu na hodniku firme i onda, na svojim snažnim rukama, nosio do bolnice. Ali, čula sam i to kako sam glupa pa ne trzam. Propuštam tako dobru priliku.
Samo me je Vera nijemo pogledavala i nikada više nije pričala o tome kako bi ona „sredila“ Mirka, pa čak ni kada smo te zime, po tko zna koji puta, cvokotale pored hladnog radijatora.
Post je objavljen 28.01.2008. u 00:02 sati.