Marketing
Hvala ti Crni!
«...U svakom slucaju nesto sto je iza mene, nedostaje iz svega toga samo jedna stvar, ali o njoj ne zelim da pricam. Cak i nakon toliko mjeseci osjetim sjetu kad se prisjetim jedine vrijedne stvari koja mi nedostaje iz te veze...»
Bila je to recenica koju sam napisao prije nekog vremena kada sam pravio rezime prosle godine. Danas sam je ponovo procitao jer je ovo mozda upravo trenutak da jos jednu posljednju stvar iz svoje proslosti, iz mene samog pustim da ide svojim putem. Da dodjem u stanje kad mogu reci da i je i ta zadnja rana prestala da boli. Ili da barem manje boli, da ako nista u meni budi samo lijepo sjecanje i pomalo osjecaj sjete, bez da mi je svaki put neki grc praznine u grudima. Mozda jednostavno stvari trebaju biti izgovorene, sagledane i pustene.
Prije nesto manje od 4 godine u moj zivot uslo je malo stvorenje, slatko i umiljato. Jedan mladi labrador. Crni. Odmah se nekako uvukao u srce i ostao tu dugo vremena. Svaki nas susret je bio jedinstven za sebe. Prvi nasi dani provedeni zajedno – njegova podijeljenost izmedju osjecaja ljubomore da se neko pojavljuje u njegovom okruzenju, «zauzima» njegovu teritoriju i osjecaja privrzenosti, uzajamne simpatije. Ali se brzo opustio i osjetio koliko mi je drag. Nisam bio prijetnja u njegovom zivotu.
Svaki nas novi susret je bio simpaticniji od predhodnog, svojim nekim gestama mi je iznova pokazivao da se sjeca stvari od ranije, da dobro zna koju je igracku u masi drugih dobio od mene, uvlacio bi me uvijek iznova u svoj svijet razigranosti i zivotinjske djetinjastosti. Pokazao mi koliko lijepi mogu biti sati provedeni snjim u beskrajnim setnjama. I imao je snage do beskraja!
Dobro je znao kako da me iznervira, kako da ide po liniji izmedju mog odobravanja i ljutnje. I skoro uvijek je nekako uspijevao da ostane na «dobroj» strani te linije. Dovoljno je bilo nekad da ga zovnem, da se okrene i pogleda me takvim pogledom da mu covjek jednostavno odmah oprosti svu njegovu vragolastost. Vremenom sam i ja naucio kako da ga obuzdam, da ne bude sve po njegovom. Ok, pomalo naucio. Ipak je on cijelo vrijeme vodio glavnu rijec, ali je uvijek dobro znao gdje je granica. Eh, kad bi barem i ljudi znali neke stvari nauciti kao sto to rade zivotinje, ugledati se barem na trenutak.
Zasto sve ovo? Zasto tolika vezanost za... psa? Slicno pitanje si postavljala i osoba koja me trenutno cini sretnim, vjerovatno se pitao da li ima tu necega i vise od pukog vezanja za psa, kucnog ljubimca bivseg. Ali zbog svega sto je osjecao prema meni nije nista pitao, niti sam ja bio u stanju nesto vise objasniti. Tek nakon jednog razgovora shvatio je. I razumio. Tek nakon sto mu se slozila slika mog zajednickog zivota sa tim dragim stvorenjem, kad sam mu ispricao okolnosti pod kojima sam zivio nekoliko mjeseci, period u kojem mi je jedino taj crni labrador bio oslonac i neka vrsta utjehe, jedino stvorenje sa kojim sam mogao da se ne osjecam sam. Znali smo satima setati, ja bi se potpuno iskljucio i na trenutak bi zaboravljao cijeli pakao u kojem se nalazim, cijelu emotivnu shrvanost i izgubljenost u meni, prepustao bi se samo njemu, pustao Crnom da me vodi. Trcao bi ispred mene, nestajao na trenutak i poonovo se pojavljivao, uvijek bi se potrudio da on vodi i bude glavni. Ali je dobro znao i kome treba doci kad se nije mogao osloniti na sapu. Nije trebalo dugo da shvatim da mu se trn zabio u sapicu. Izvukao sam ga, a on je opet sjurio u polja i nestao u daljini. Bili su to rijetki trenuci za tih nekoliko mjeseci u kojima se sjecam da sam znao imati osmijeh na licu.
Zadnji nasi zajednicki dani su mi ostali posebno u sjecanju. Slucajnost ili sudbina, sta li vec, je htjela da se 5-6 dana prije naseg rastanka Crni nesto povrijedi. Uhvatila gospodina neka vrsta psecijeg isijasa pa nije smio da se pomjeri ni makac. Zavrsio kod veterinara, a ja sam glumio medicinskog brata zaduzenog da Crni dobije svaki dan svoju terapiju koja sudeci po njegovom namrstenom izrazu njuske nije uopste imala neki primamljivi ukus. Ali sto se moralo – moralo se. I ponovo je Crni bio u svom elementu. Trcanje uz i niz stepenice vise nije predstavljalo bolno iskustvo. Zadnja dva dana me nije pustao iz vida, ja u kuhinju – on u kuhinji, ja u spavacu – on u spavacu. Gdje ja – tu i on.
Iznio sam kofere do kola i vratio se jos zadnji put po moju tasnu. Crni je samo sjedio i posmatrao me. Uobicajene razigranosti nije bilo, nije se vrtio oko mene dajuci do znanja da bi da ide vani. Samo je sjedio. Otisao sam do sobe i uzeo svoje zadnje stvari. On je ostao da sjedi. Okrenuo sam se jos jednom da vidim jesam li sve pokupio i pogled mi je pao na njega. Gledao je u mene i samo je legao, glavu stavio medju sape. Ali nije pustao moj pogled. Sjecam se da su mi oci zasuzile. Prisao sam mu i pomazio ga jos jednom po glavi. Nije se pomjerio, a ja sam samo izasao i zatvorio vrata za sobom. Ruka mi je mirisala na njega dok sam osjetio u tom trenutku da se u meni nesto lomi.
Proslo je od tada skoro pola godine, Crnog nisam vise vidio niti cuo nesto o njemu. Nadam se da je dobro. Jedina zelja koju sam imao je ocigledno kao i sve ostalo bivsem samo bilo jedno od mnogih ispraznih obecanja datih samo onako. Valjda je to takva licnost.
Cesto se okrenem kad vidim labradora, kad sam u prilici pridjem mu i barem malo pomazim. Pozelim mu nesto lijepo i produzim dalje.
Najbolji prijatelj mi je, onako naivno kako samo on zna, poznavajuci me isuvise dobro obecao da ce mi od prve plate kad budem u svom stanu kupiti labradora. Samo sam se nasmijao. Neke stvari se ne mogu zamijeniti.
Danas je Crnom rodjendan. Cetvrti.
Zelim mu da jos dugo godina trci poljima i uziva u svom zivotu!
Mislim da cu uvijek osjetiti neku vrstu zahvalnosti za sve ono sto je nesvjesno ucinio za mene kad mi je bilo najteze.
Post je objavljen 26.01.2008. u 15:24 sati.