...ojLa...Ljudowi...kak ste??ewo nowi post.....tnx swima koji ste mi komentiraLi........ah....w mojemu zhiwotu se dogodiLo puno toga nofoga....da wam pochem isprichawati nebi zawrshiLa do drugoga tjedna........biLo je swachega......i dobroga i Loshega....tak da...oni koji moraju znati znaju......a oni koji ne nit ne moraju...tak da......
.......aha...tai post bu maLo duzhi.....sikak prochitajte prichu....
....meni je pricha prekrasna.....imam swoje razLoge.......
...Pricha o djewojci unishtenih snowa...
Ležala je pričvršćena okovima za krevet, i osluškivala kako kapi padaju na tlo... Bojažljivo je promatrala sobu tužnih crnih zidova.Na sredini prostorije prostirala se baršunasto crvena izlizana sofa koja je odjekivala starim uspomenama, nasuprot nje nalazio se drveni krevet na kojemu je ona ležala, sa urezbarenim likovima iz mitova, a svijetlost u prostoriju je unosio otvoreni prozor ukrašen crnim zastorima koji su prigušavali razuzdanu svijetlost dana... Starost i zapuštenost ove prostorije potvrđivali su i pauci te njihove savršeno protkane mreže koje su se mogle naći u kutovima ove tužne prostorije. Na zidovima su se nalazile slike, većinom apstrakcije i akvareli koji su činili prostoriju mističnom... Znatiželja ju je tjerala da se propne do prozora, ali okovi su ju čvrsto stegli oko nogu i ruku i povratili u tamu... Bijesnjela je, nije znala što se od nje očekuje, što će s njom biti, ali umor je svladao tjeskobu i povukao ju u kraljevstvo snova...
Škripaj vrata ju je probudio. Pokušala se podići, ali su ju okovi i ovaj puta spriječili. Na vratima je stajao muškarac u crnoj odjeći, duge, tamne kose, oštrog i prijekornog pogleda, ali nježnih i rumenih usana. Prepoznala ga je. On je bio jedini čovjek kojeg je ikada voljela. Na njenu licu se poigrao osmijeh, a u njenim očima topli pogled. Čedno ga je gledala, pogledom punim ljubavi i mira, a usta su joj oblikovala riječi, stihove, toliko tople da bi i najhledniju dušu ugrijale, a on ju je i dalje samo gledao. Nešto nije bilo u redu. Pružio joj je čašu punu crvenog napitka i prisilno se nasmiješio, a ona je očarana čak i lažnim gestama čedno ispunjavala njegove zahtijeve. Rekao joj je neka se smiri, da će se odmah vratiti. To je i učinila. Legla je i čekala. Odjednom osjeti tupe hladne trnce u trbuhu, a u glavi veoma snažnu vrtoglavicu, no ipak ostala je mirno ležati. Ponovno su vrata zaškripila, a on je ponovno ušao u sobu kao što je i obećao, samo ovaj puta u ruci je držao veoma oštar nož.Odloživši oštro oružje na sofu prišao joj je i sjeo na krevet, a u očima mu se razlijevala mržnja i bijes. Pomilovao joj je kosu, a drugom rukom se zabavljao njenim tijelom. I ona ga je htijela dotaknuti, no ukočenost joj nije dopuštala, nije mogla pomaknuti ruku. Počela je paničariti, željela se pomaknuti, ali nije mogla, bila je paralizirana. Sobom se razlio grohotan smijeh. Ali je on i dalje šutio, smijao se, a zatim je i dalje bez riječi sa sofe uzeo tanak, ali ubojit nož. Grčevito je primio nož diveći se njegovu sjaju na mjesečini te ponovno prišao krevetu. Na njegovu licu više nije bilo smješka. Strah se razlije sobom. Prstima polako pređe preko njene svilene haljine, ukrašene različitim motivima simboličnog cvijeća. Začaran njenim tijelom prereže svilu, a užas se pojavi u njenim očima. Satima je razabirao tanke, očaravajuće, skladne strune njena tijela, dok joj se napokon nije uspjela izvući iz hladne ukočenosti i uspjela pomaknuti. Ubrzo je i progovorila, no njene glasnice više nisu oblikovale ljubavne, romantične stihove nego urlike boli, razočaranja i užasa. Nadvio se nad nju uzevši nož u desnu ruku brutalno bez imalo osijećaja odreže joj jezik i probode oči... Više nije mogao podnositi milinu njenih riječi ili bol njenog vriska, pogled pun ljubavi ili onaj pun užasa. Stotine sivih tonova prolazili su joj glavom, a krv joj je potekla licem sve do grudi, dok je on iskorištavao njeno nevino tijelo puno boli i očaja. Sada više nije bilo radoznalosti u njenu pogledu jer pogleda nije bilo, sada više nije bilo ljupkih riječi na njenim usnama, jer govora nije bilo... Samo se tupa bol i pokoji uzdah užitka razlijevao sobom gušeći zvuk laganog mlaza krvi. Krv dopre do njegova lica. Nije mogao više krotiti njeno tijelo koje se opiralo svom snagom, zato odluči ipak odustati, ali kap tople krvi smjesti se na njegovim usnama. Već sljedećeg trenutka pio je krv sa njenih grudi, iako ga je bol prožimala jače nego ikada prije nije mogao prestati, previše mu je značila. Želio ju je zauvijek imati uz sebe, kontrolirati njome, i zato je ispijao njenu krv, stapao se s njom u jedno. Zatim, uzme nož, i prereže svoju ruku ispod nadlaktice da se topla krv slijevala niz ruku. Uzeo je čašu i iscijedio svoju krv u nju... Prišao je njenu krvavu licu i prinio čašu s krvlju njenim usnama. Opirala se svom snagom, ali nije mogla, onako okovana, slijepa izbjeći sudbini. Zato joj on otvoriše silom usta i izlije crvenu tekućinu u želudac. Mučnina i jaka bol joj je razdirala želudac, a on je i dalje gospodario njenim tijelom, iskorištavao ga i mučio... Okrenuvši glavu prema podu ona povrati njegovu krv. Vidjevši to, sa razočaranjem i bijesom, on ponovno skupi svoje krvi u čašu i na isti način ju prisili da popije. Ali to rezultira ponovno odbacivanjem te iste krvi van. Bijes sijevnuše u njegovim očima. Ponovno ponoviše te joj po treći put ulije krv u usta i natjera ju da proguta, ali ona na kraju ipak povrati. Ponovno ga je odbacila. On baci ljutitio čašu na pod, nokte i zube joj zarije duboko u kožu, tražeći ravnotežu između užitka i boli... Razdražen ljepotom njena unakažena tijela napusti krevet i ode...
Sjeta i tuga ju ponovno vrate iz snova u realnost. Kada bi mogla zaplakala bi, kada bi mogla vrištala bi... Ali nije mogla... Njezine oči više nisu vidjele svijetla, a tuga je ugušila i zadnju nadu... Mirisi truleži, kvalitetnog vina i voska miješali su se u zraku, a ponekad bi ih uznemirio hladni dašak vjetra, koji bi zapuhao s prozora... Sijećanja su izbijedjela, kao i svijet u njenim očima, a jedino na što je mislila bio je on, njen gospodar, vlasnik... Hladnoća joj se uvukla pod kožu i zgrušala ostatak kapljica krvi koje su pronalazile utočište na njenu golu tijelu... Bojala se, tu i tamo pokušala bi se osloboditi tih snažnih okova, ali znala je da neće uspjeti... Samo je čekala... I on je ponovno došao... Sa istim gnjevom ponovno je iskoristio njeno tijelo, tjerao ju da pije njegovu krv, i uživao u njenoj nemoći... I tako godinama...
No jednoga dana bijeli anđeo otvori njene željezne okove te ju oslobodi i povede daleko od svega ostavivši ju kraj jezera labudova kraj nekoga grada. Sjedila je na travi, a svako malo počela bi se bacati naokolo puna bijesa i srdžbe, tuge i očaja, gnjeva i srama... Njeno tijelo više nije bilo nalik tijelu dijevojke, njena koža je bila izrezana i izderana, spaljena i izgrižena, a njeno srce bilo je rasuto na milijune i milijune sitnih komadića... Sreća više nije postojala... Opsjedali su ju bolni glasovi, paranoja je crpila i posljednje izvore snage iz nje dok napokon i nije iscrpila ono zadnje... Od tada je samo sjedila, nepomično, glavom okrenutom prema mjesecu baš kao što je onda, paralizirano ležala, nemoćna u njegovim rukama. Sada je bila u rukama sudbine...
Od tada ju više nitko nije vidio. Neki govore da se utopila u jezeru, a drugi pak da se od tuge stopila s prirodom, neki da se on ponovno vratio po svoje, a neki da se ubila. No jedno je sigurno. Na mjestu baš ondje gdje je sjedila pred jezerom izrasla je stara vrba, bez lišća, onako gola, stara i izrezbarena. Na mjesečini ponekad bi svojim granama oblikovala u sjeni lik djevojke kako svojim iskopanim očima gleda prema mjesecu. Na tom mjestu sagradiše joj grob, a nju nazvaše moonshadow - mjesečeva sjena na spomen djevojci uništenih snova...
...pozdraw:Mayi,Darii(budi dobja),Sari,Kikiju,Matoju,Sabrini,Iwani,
"Seki",Nini,MuL(j)atome(Ha,ha),Neniju,BeLshiju(Braco,drzhi se!!),Ines(Lezba.....haha).i swima koji su mi komentiraLi........pusa....papa...=)))
Post je objavljen 26.01.2008. u 00:42 sati.