Bunt prolazi s godinama. I moj će nažalost proći. Težnja k novom, za koje mislimo da je bolje, prestaje s određenim događajima vezanim za naš život. Svi polako odustaju, skinu sa svojih lica ratničke boje i nabace umjetan smiješak. Postanu sretni ljudi. Čitam postove iskusnijih ljudi, znam točno o čemu se radi, i znam o čemu pišu. Njihova pera pomalo otupljuju, ne pišu više direktno i ne pišu s onim entuzijazmom kao prije. Stil je drugačiji, prilagođen njihovoj vlastitoj postepenoj predaji. Konačno shvativši uzaludnost i nedjelotvornost teksta, okreću se cinizmu i ironiji te navode čitatelje da poruku potraže između redaka. Stil pisanja odražava se i na život. Vrijede ista pravila.
I sam često mijenjam način na koji se izražavam. Ali istinsku poruku nikada ne nastojim sakriti. Ponekad sam ekstreman i brutalan, ponekad sarkastičan i ironičan, ali uvijek sam iskren. Jer ako pišeš iskreno i bez suzdržavanja, ne možeš biti u krivu, to ljudi znaju prepoznati.
Svjedok sam brojnih odustajanja. Svi nakon nekog vremena dignu ruke govoreći kako ovo više nije njihova borba. I zaista, više ih se ništa ne tiče, žive radi drugih sada, žive radi potomaka i obitelji, žive radi navike, preživljavaju samo da ugađaju bićima koja su preko noći postala jedini smisao njihovih života. Prirodan tijek, a možda i jedini lijek.
To me veseli. Nesebično davanje svega. Nesebično pokušavanje omogućiti nekome (pa makar to bio i vlastiti sin/kćerka) što lagodniji život bez ikakvih patnji i razočaranja. To je ono univerzalno dobročinstvo, ono što nas pokreće. To je ono što želim svima nama, mogućnost i želju da djelujemo na svijet, da svojim porukama i djelima utječemo na živote svih s kojima dijelimo zrak.
I svi su živjeli sretno do kraja života… ili barem do kraja sna.
Post je objavljen 26.01.2008. u 00:32 sati.