Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nisnepisem

Marketing

Velike tajne malih majstora kuhinje


Netko je jednom rekao da Kinezima ne treba religija jer imaju "hanzi" (ilimuga, po japanski, kandzije) (ilimuga kaligrafiju), i u potpunosti se mogu sloziti s tom tvrdnjom, ali mogao bih pridodati i da im hrana takodjer nadomjesta religiju. Cak me i potpuno odsustvo interesa za isprobavanjem bilo cije druge kuhinje (a u slucaju da isprobaju, u devedesetinesto posto slucajeva im se nece svidjeti) podsjeca na religiju. Rekao mi je jednom, inace potpuno netipican Kinez, svjetski covjek, izumitelj, umjetnik i koznastosvene, kako je dokaz da je kineska kuhinja najbolja na svijetu, cinjenica da svi vole kinesku kuhinju, a Kinezi na vole vecinu stranih kuhinja.
Iako su moja iskustva nesto drukcija. I zapadnjacki odnos prema istoj je cesto podjednako iritantan kao i kineski odnos prema drugim kuhinjama, vecinom se lomi na dio koji je obozava na granici idolopoklonstva i na dio koji pokazuje posvemasnju nesposobnost da prihvati ista iole drukcije. istina (malim slovom, da ne bi slucajno netko pomislio da mislim na "Istinu") je ipak, kao i obicno, negdje izmedju.
Kinezi su uistinu majstori za pripremanje hrane…zapravo to bas i nije sasvim tocno; ne znaju pripremati meso. Uglavnom ga upropaste. Kada se hocu najesti mesa, idem u Brazilski restoran. Ili sami tu nesto zakoljemo. Naisao sam na teoriju (koja mi zvuci donekle uvjerljivo) da je Kina vec tisucama godina deforestirana te da nije nikada bilo dovoljno drva za ispeci komadinu mesa, i zbog toga se svo sjecka na mikrokomadice. Sto se kosi sa preferencijama necivilizirane balkanske svinje koja je sretna samo dok glođe žlundre oko kosti od po metra, dok mu mast curi nizbradu.
Glavni pak razlog zasto nikad spram kineske kuhinje (e sad se i tu moram ograditi i reci da zapravo ne postoji kineska kuhinja, jer je, kao sto ste vjerojatno tamo negdje u osnovnoj skoli primijetili, rijec o pogolemoj zemlji, sto neminovno rezultira i poprilicnim razlikama u pripremi hrane, a same namirnice da i ne spominjem...iako i dalje postoji prilicno uocljiva poveznica, ali ne da mi se sad ici u to, tako da cu ja govoriti o kuhinji u centralnom dijelu Kine, koji je uostalom i kolijevka kineske civilizacije), necu osjetiti spomenuto idolopoklonstvo (*moli se svim Idolima i Bogovima da mu ne dopuste da ikada zapadne u idolopoklonstvo*), je cinjenica da je kompletna ovdasnja kulinarska filozofija posvecena usavrsavanju u pripremanju osrednjih ili losih namirnica na nacin da ispadnu ukusne. I u tome uistinu jesu majstori. Majstori za koristenje zacina, pripremanje umaka i majstori u svim ostalim trikovima i smicalicama koje sluze da se prikrije stvarni okus hrane i zavaraju cula okusa i mirisa. Moja je kulinarska filozofija, nazalost, radikalno suprotna. Sto me naravno ne sprecava da se odusevim nekim stvarima, posebno parenom hranom. Upravo zato sto je rijec o nacinu pripreme koji vjerojatno najvjernije sacuva originalni okus hrane. I, ako treba mačem i ognjem (a ni silovanje nije na odmet ako imade kakije zgodnije đevojčadi), prosvijetlit cu zapadnjacke svinje te ih spasiti od ponora kolesterolnog i izvesti na Pravi Put....nego...đe ono stadoh....eh da, krasan je nacin na koji pripremaju povrce. U onome sto se unas naziva "wok"om. Iako pojma nemam odakle dolazi naziv....mozda iz guangdongskog, mozda iz vijenamskog.... To bi se moglo nazvati poluprzenjem jer se koristi ulje, ali plamenik se odvrne na maksimum, i to ne onaj nas, sufterski plamenik, ovaj ti spali sve dlake na rukama i licu (ej!! jesam li ja to mozda upravo naisao na revolucionarno objasnjenje kineske nedlakavosti??!!!) tako da se iznad woka stvori plamena kapa gorucih uljnih isparenja. Hrana se zapravo skuha na uljnim ter vlastitim parama ter povrce ostane zeleno i hrustavo. Krasno.


Post je objavljen 25.01.2008. u 06:09 sati.