Marketing
Univerzum uma
Na biciklu vozim Nenu... pičim Svačićevom, led na cesti, iz nosa curi, iz očiju kapa, zima je... stignem na zeleno... hoće li ovaj auto skrenuti, je li izbacio žmigavac... u treću... iduće je crveno, stići ću ispuhati nos... gle neki brkajlija, sliči na Hidu Bišćevića, naravno, sjetim se Luki, a bogami i Denisa Kuljiša... nesrazmjer... sad na nogostup... mogu li na ovom prilazu među aute, ne mogu... digni točak jer je visoka bankina... trepteći semafor, nadam se da se neće spustiti rampa... sad na cestu, ispruži lijevu ruku, skrećeš, samo da nitko ne ide ususret... napokon na Vukovarskoj... A SADA UHVATI ZELENI VAL... gazi, gazi, gazi, neću stići... jesam ga... još idući semafor i onda pirenje nosa, pripremi maramicu prije jer se tu brzo pali zeleno... 
Naravno, ovo je tek dio, tek površina mojih razmišljanja od kuće do posla dok vozim bicikl. Naravno da zagledam u hrpu izloga, u ljude koji prolaze, onima u automobilima, gledam kako niču nove zgrade, veselim se, ljutim se, razmišljam o obitelji, snovima, što ću danas raditi, smišljam razne scenarije i susrete s ljudima... 
U ponedjeljak je na HRT-u 1 prikazan odličan hrvatski dokumentarac Univerzum uma, a prva emisija je govorila o Problemima i perspektivama u razumijevanju samih sebe (bit će prikazane još 3). Govorilo se tu o svemu i svačemu, no ono što me uvijek zaprepasti je činjenica kako bi čovjek, kada bi njegov um registrirao i obradio sve ono što ga okružuje, jednostavno poludio. Smatram kako svoj mozak koristim nešto više od prosječnih ljudi i zaista stalno radi, volim kalkulirati (kako lovu, tako i put kojim nekuda idem, a nekada to koristim i u odnosima s ljudima, no ne da ih iskoristim nego da ih nekim rečenicama i postupcima ne povrijedim (što će mnogi nazvati obzirnost, no i to je kalkulacija)), zadubiti se ljudima u lice, razmišljati kakve žene, muževe ili djecu imaju kod kuće, kako su izgledali kada su bili mladi i kako će izgledati kada budu stari... Vjerujem da je to dobro za mozak i zaista bi me rastužilo kada bih oboljela od Azheimerove bolesti ili demencije...
Baš volim razmišljati. Nemojte se smijati. 
E da u emisiji je bilo govora i o tome kako sve što nas okružuje je proizvod našega uma. Primjerice, priroda je strašno dosadna i o nama ovisi sviđaju li nam se (kao Kneginjici) posljednja dva tjedna ljeta kada mirišu procvale trešnje čije nam se latice prosipaju po glavi ili nešto drugo te da svatko stvari doživljava na svoj način. Naravno, nisu mi otkrili toplu vodu, ali čovjek se zamisli nad tim. Recimo, imam odličan periferni vid (iako sam inače kratkovidna i nosim naočale), ali i odličan sluh. I sad, u redakciji zvoni telefon osobe koja nije za svojim stolom. Ja ga čujem istog trenutka, dok drugi ni ne dižu glavu. Promatram ih, ali baš nitko ne reagira. Kada ih opomenem, kažu da nisu čuli, ne znaju koji je... (ne prave se ludi, zaista je tako) ili kada nešto vani bruji što čuvjem super jasno i glasno, oni apsolutno ne čuju. Jednom sam čula zvuk mobitela iz druge sobe, drugi nisu i onda su me zezali da sam prolupala. Dok Deba piše pripreme kasno u noći, čujem svaki okretaj lista papira zbog čega često ne mogu zaspati (ako nisam dovoljno umorna), brisanje gumicom... Isto tako, često prema zvukovima mogu odrediti tko što radi (ja u sobi, Deba dolje u kuhinji... čujem otvaranje frižidera, vadi posudu s narescima... pa često znam i bez da mi je rekao što je jeo...)
Sad sam baš udavila...
Možda baš poludim zbog toga što sve čujem, vidim, nanjušim (i tu sam dobra, i često njuškam ljude po ulici (naravno, ne približavam se, nego u prolazu) pa kada skužim da mi se nečij miris ne bi mogao svidjeti, zadržim dah i obrnuto) ili ću živjeti sto godina sa super zdravim mozgom koji će i tada raditi sve u 16!!! Nadam se da je ovo drugo.
I da noćas sam sanjala ružan san (svaku noć sanjam, snove totalno proživljavam jer i tu čujem zvukove, boje...) i još uvijek sam pod dojmom.
Bilo je pred samo jutro, sanjam kako moja profesorica s faksa ima bolesno dijete 
koje je stalno u kolicima i jako je bolesno. No, dijete je toliko sićušno, dužina kažiprsta, lomljivo, krhko. I sad ja njega kao čuvam, no odjednom je to dijete naših susjeda u Mikanovcima. Leži u kolicima, a vani pada noć, vlažno je, a dijete je pokriveno nekom vlažnom dekicom. Pokušavam ga uzeti, no ne uspijevam, glavica mu pada, netko me opominje da ne mogu tako, no ja ga želim osušiti i utopliti, bespomoćno gleda. Odjednom je na nekakvom kartončiću pokriveno komadićem kruha koji je mokar, vadim ga i stavljam u lonac s mlijekom (užas) i stavim ga grijati na štednjak da se malo ugrije. Ono pluta, a moja teta pravi kolače i cijelo vrijeme sere kako su susjedi neodgovorni, kako se ne brinu za to dijete, kako su bed, sere mi da joj smetam, u to ja idem pogledati je li se mali ugrijao, no mlijeko već kuha, zacrnjelo se, mali je ispao s kartonića, guši se, vadim ga vilicom, ona i dalje sere uopće neprimjećujući što se događa i da mi možda može pomoći, govori mi da se maknem, uzimam žlicu, vadim maloga van, stavljam na stol, ne diše, ne znam kako bih ga oživjela tako malog i krhkog, zvoni buđenje na mobitelu...
Bila sam strašno zbedirana jer motivi koji se pojavlju u snu nisu ni malo dobri, dijete, k tome još bolesno, bijelo – mlijeko koje na kraju pocrni... Cijelo sam vrijeme bedirala i ugnjavila Debu kako će se nešto dogoditi, htjela sam ponovno zaspati da ga ipak spasim i oživim, bila sam baš totalno sjebana.
Tako mi je jutros, vjerovali ili ne, iskipjelo mlijeko. Do sada se nije dogodilo ništa ružno, popodne se nalazim s Luki i Kinky, jeeeeeee!!!!, sada mi je san super smiješan (da, mislim da je mali patuljak imao i brkove 
) i sigurno se ništa neće dogoditi. Deba je rekao da sam luđa od Davida Lyncha.
Pojašnjenje sna (odnosno pojašnjenje svoje podsvijesti) otprilike znam, ali o tome nekom drugom prilikom.
Pusa!!!
Post je objavljen 24.01.2008. u 11:13 sati.