Marketing
Courage doesn't always roar. Sometimes courage is the quiet voice at the end of the day saying, "I will try again tomorrow."
Nema naše tete Stelice moja, znam da to nije zato jer te zaboravila. Sigurna sam u to. A opet, tako je teško što je nema. Kod nje je ostao djelić tebe. Uspomene. Možda jednom skupi hrabrosti i dođe.
Trga me ta pokopana budućnost. Nikada te neću vidjeti kao odraslu mladu ženu. Nikada neću znati što si mogla biti i postići onakva nježna i dobra. Ponekad noću složim tvoju pidžamicu kraj sebe, onako gonji dio pa ispod njega hlaćice i dragam ju, ljubim i topim suzama. Kad bi tebe bilo srećice milena bilo gdje u bilo kojem obliku ti bi meni bar u tom trenutku nešto tiho šapnula, samo neki mali znak dala da mamu toliko ne boli srce. Da ne steže u prsima. Strašno mi nedostaje da me nazoveš na posao i kažeš:
- Bok mama, šta radiš?
- Evo, radim nešto, a ti, jesi li se probudila?
- Da, otkad već, gledam Žutokljunca. E, mama, mogu ih nazvati i ja znam odgovor na ovo pitanje. Molim te.
- Ma možeš, ali možda ne uspiješ odmah dobiti, probaj nekoliko puta.
- E super, idem ih zvati, bok, volim te.
- I ja tebe volim, ljubavi mala. Budi dobra. Papaj nešto.
- Jesam već, Tina mi je napravila čokolino.
- Ok onda, bok.
- Cccmoook.
Danas – (kada kažem danas mislim na ovo stoljeće i tisućljeće), vrijeme strašno brzo gazi naše živote. Sve se puno brže odvija i svi se strašno žure te nije ni čudno da ljudi i brzo zaboravljaju. Ja sam znala od prvog dana da će doći još teži. Teži i od tog prvog, stravičnog - kada saznaš vijest, kada saznaš da je ostatak tvog života osuđen na patnju. Kada saznaš da ti je isčupano srce iz grudi. Ja još uvijek osjećam da nisam dotakla dno. I bojim se toga. Još uvijek lebdim između neba i zemlje, hrvam se, grcam, borim......
Teško je ponekad pronaći snagu u dubini sebe. Zaista teško. Glava i razum su na jednoj strani, srce i emocije na drugoj i ne slušaju se.Vode bitke, vode ratove. A ja sam negdje između tih divljanja i strašno sam umorna.
Svima se čini zato jer odlazim na posao i normalno razgovaram s ljudima da sam ja odradila svoje. Da sam se naučila živjeti s tom spoznajom i da sam sada dobro, a ja vrištim u sebi. Na glas više ne mogu, i ne smijem. Samo ponekad kad ostanem sama, kao danas, ali nitko to više ne bi razumio. Gotovo je, ljudima život ide dalje, bore se s njim, guraju ga, a ja sam stala i zapela. Čekam. A u meni se skuplja jad i gorčina i moram to izbaciti iz sebe. Vrištim tvoje ime, zovem te milena moja. Dođi da te zagrlim, gdje si, što radiš, što osjećaš, Stelice, molim te....
Ne tražim ništa od nikoga, jer i nema tu pomoći. Žalovanje je usamljen proces. Težak, bolan, samotni put. Ima dana kada mi treba netko, samo da je uz mene i da me ima živaca slušati, a ima ih kada ne želim nikoga blizu sebe, čak ni prijatelje koji imaju djecu, ponekad ih je teško slušati kada pričaju o njima, što im se događa, kako rastu, što sve rade, ja bih uvijek govorila moje cure ovo, moje cure ono..... i sada kada to izgovorim onako automatizmom pogledam u osobu kojoj sam to rekla da vidim reakciju.......a mila majko, koje ludilo u glavi. Koliko puta gledam u vrata od sobe i sjećam te se kako si se znala vraćati po nekoliko puta da mi daš pusu ili si kao nešto zaboravila mi reći, samo da bi ja rekla ostani sa mnom spavati. Joj koja je to sreća bila. Pa čitanje, pa pričanje, pa planovi za sutra. O dijete moje, moja malena kćerkice. Radosti majčina i melemu moj. Ti si čim se probudiš ujutro odmah pretvorila noć u dan, odmah si bila vesela, razdragana, sretna.
S T E L A.........
Kažu ljudi koji su izgubili svoje dijete: - ma da mi ga je samo još jednom zagrliti i osjetiti. I meni, da mi je još samo jednom milena moja, nikada te ja više ne bi pustila. Nikada. Samo bi s tobom ostala. Stelice, nedostaješ mi strašno.
Milena moja djevojčice
Post je objavljen 24.01.2008. u 01:22 sati.