Vidjela sam leptira danas… Htio je ući kroz prozor, a ja sam mu rekla: "nemoj, idi, ja ću te željeti dotaknuti ako ostaneš, i ako te dotaknem, čitav tvoj svijet će nestati"… I on me shvatio, odmahnuo krilima, a ja sam gledala kako leti prema nekoj drugoj djevojčici. I sjetila se praha koji su neki drugi leptiri ostavili na mojim djetinjim prstićima, i svih ostalih leptira koje sam ne namjerno povrijedila, ne znajući koliko su krhki i koliko je njihov prah dragocjen…
Koliko tragova ostaje na prstima djevojčice, plave boje leptira, bjeline krede, kamenčića s plaže, crnila prve olovke za oči, parfema koji nam vrati doživljaj nekih zaboravljenih trenutaka… Sve ostaje u nama, a mi smo toga jedva svjesni; i ne sjetimo se često presudnih trenutaka koji su promijenili naše shvaćanje svijeta ili nas natjerali da promijenimo stav…
Kad bismo se svega toga sjećali, bismo li mogli živjeti u miru sa sobom i ljudima? Bi li me pekla savjest zbog svake bubamare koju sam odnijela kući i koja je umrla od tuge? Bi li me uvijek jednako boljelo sjećanje na grubost prijatelja ili raspad velikih ljubavi? Koliko nas mijenjaju ti trenuci koje zaboravljamo? I oni kojih se sjećamo…
Post je objavljen 23.01.2008. u 19:53 sati.