Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nymphea

Marketing

Sami problemi ;-))

Evo ovak: sad ću se opet posipati pepelom što sam zanemarila svoju blogovsku bilježnicu i već tri mjeseca nisam upisala niti jednu jedinu riječ. A netko bi mogao pomisliti da nisam imala što za reći. Tjah…

U stvari, razlog zašto sam se danas sjetila te moje bilježnice je stvarno nevjerojatan. Otkrila sam da, iako su mi tek 33 ljeta, nisam ništa pametnija, ništa mudrija, a bome niti imam drugih Isusovih karakteristika, nego da sam se smanjila. Prvo, ne, nije mi rođendan, pričekajte s čestitkama do travnja.
Drugo, slijedi objašnjenje.

Ja se, naime, svako jutro vozim na posao busom. Svega 3 busne stanice, cirka 15 minuta alltogether. I slušam si mjuzu s mog super duper iPoda koji na poleđini ima potpise u2uovaca. I obično stojim i držim se za štangu. Iako ne plešem oko iste, dakle štange, jer mi to jednostavno nije praktično, imajući na umu da nosim kaput i šal i ispod obično kakav sako, pa bi mi puno trebalo da sve to skinem. E da bi plesala oko štange. Dakle, ja se za štangu samo držim i tak si nekaj mislim. Jutros sam pak, napravila gadnu grešku i pošla sjesti. Nije da sam nešto posebno umorna, nego onako… baš su mi ispred nosa ukazala dva prazna sjedala, a šteta bi bila propustiti šansu da se razbaškarim na toliko puno mjesta. I dok sam se namjestila, pazeći da mi slušalice ne ispadnu iz uha, guza je ušla u za to predviđeni prostor, ali su mi noge ostale na par centimetara od poda. Mislim, kao da nije dovoljno to što se ujutro sramotim pred ljudima jer se često uhvatim da lupkam prstima po štangi u ritmu glazbe koja mi izlazi iz slušalica, a ponekad primijetim i da mi noga pocupkuje, kao da, u najmanju ruku, slušam drmeš za razbuđivanje (nemam ništa protiv drmeša, da se zna!). Nego još, uza sve ovo navedeno, otkrijem da nisam ni dorasla autobusnim sjedalima. Osjećala sam se kao tinejdžerica. I klatila nogama. Kad je bal neg jebal. Možda si za utjehu izbušim obrvu i pupak. Ili si na čelo istetoviram: šumska jagoda. Ili samo pola šumske jagode. Jer toliko sam točno visoka. Kao pola šumske jagode. Eto.

Osim toga, muči me jedan veliki problem. Nije ni to razlog mom apstiniranju od bloga, ali eto, da ipak podijelim s vama svoju muku. Jer, čemu inače blog služi. A i zato što znam da ćete me samo vi u potpunosti shvatiti. I udijeliti mi prave savjete. Barem toga na blogu nikada ne manjka ;-)
Dakle: jako me muči jedna delikatna stvar. Trebam nagraditi jednu osobu, a ne znam kako. Ništa mi još pošteno nije palo na pamet, jer mi se sve zamisli čine jadne i nedostojne.
Ali, da vam opišem malo.
Naime, sjećate se još Guzonje, jel? Guzonja je rođen na ovom blogu, a tu je bome proveo i cijeli svoj trbušni staž. U međuvremenu je Guzonja narastao. I naučio se jesti špeka. Ima već 2 i pol godine, ja imam jedno 2 i pol šake sijedih, on ima i punu glavu urnebesnih ideja, energije koliko i cijela veslačka federacija i… doduše, to nije tema.
Guzonja, dakle, od jeseni ide u jaslice. Malo ide, a malo je prehlađen. Ali budući da je konjskoga zdravlja i imuniteta kazahstanskih gorštaka, sve kod njega brzo prođe.
Problem koji mene muči je vezan za Guzonjinu vrtićku tetu. Pardon, jasličku. To je jedna tako predana i požrtvovna žena da ja naprosto ne nalazim riječi to opisati. Ja vjerujem da je ona obrazovana u najboljim švicarskim internatima. Onima gdje se, između ostaloga, uči mnogo i o higijeni. Uma i tijela. Osim toga, ona sigurno već desetljećima drži prvo mjesto među najZen osobama s crnim pojasom u kategoriji Nirvana Ultimativa (ako takvo što uopće postoji). Ja bih to stanje nazvala indolencijom, ali tko mene tu uopće išta pita.
Pa tako:
Požalila nam se da nam dijete ima previše redovitu stolicu i da bismo trebali ujutro pričekati s njim kod kuće i ne dovoditi ga u vrtić prije no što obavi to što ima. Jer da se ona ne stigne baviti njegovim ukakanim pelenama. Imajući na umu da je Guzonjina jaslička grupa popunjena izvan svakih zdravorazumskih kapaciteta – obično dnevno kroz njene ruke prođe šestoro (brojkom: 6) djece, a bome ponekad i sedmoro – ja je u potpunosti razumijem. Ona jednostavno djetetu ne stiže promijeniti pelenu. Ja je razumijem. I shvaćam je. I… eto… kužim. I pritom mi se trza lijevo oko.
Kad smo već kod te higijene, primijetila sam da baš i nije bila briljantna učenica. Ta naša teta. Mislim da je propustila barem nekoliko lekcija. Jedna je ona o prolivenom mlijeku. Nju su tamo u toj elitnoj školi naučili da se nad prolivenim mlijekom ne plače, ali ne i da ga se mora obrisati. Pa tako djeca sjede oko stola, pokušavaju sažvakati onaj zdravi namaz od paštete (jer, ako niste znali, mi u Zagrebu imamo mnoge privilegije, pa osim što sve komunalije plaćamo kao da su zlatne, tako i naša djeca u vrtićima i školama imaju zdravu prehranu – haujesnou!) dok im se laktovi kupaju u prolivenom mlijeku. Za to vrijeme se naša Teta Pašteta obrazuje. Ona je upoznata s konceptom cjeloživotnog obrazovanja. Sigurno je to čula od Primorca na televiziji, pa se ona i dok radi, educira. Ona uspije i ono što ne uspijeva niti boljima od nje – pročita cijeli Jutarnji i Večernji, a ponekad i posebne priloge, Vrt i Hej, Hajdiho i Moj Auto. Pa čak i reklamne letke koje umetnu u novine. Mislim, ja volim da moje dijete provodi vrijeme s obrazovanim ljudima. A vi? Tako da bih, zapravo, trebala biti sretna i ponosna što moje dijete ima šansu iz prve ruke čuti sve najnovije vijesti iz zemlje i svijeta. Pa čak i prognozu vremena za sutradan!
Primijetila sam, doduše, da naša teta Mila Gera, iako tako cjeloživotno obrazovana, nema baš najbolje pamćenje. Guzonja inače dobro jede, ali ponekad je lijen, pa ga se mora hraniti i malo nutkati. No, ono što mene zanima, oko 15h kad dođem po njega, jest vrlo jednostavno: je li uopće ručao ili je samo brljavio. Naša teta Mila nema pojma. Mislim, ja to shvaćam. Ona ima šestero djece za ručak. Pazite, radi se o prostoriji od dvadesetak kvadrata. Treba djecu smjestiti oko stolova. Pa ako računate da imate šestero malih, nestašnih brbljavaca, pa dok ih smjestite po onim malim stoličicama. Pa, posao je to. Budimo realni, fizički posao. E, da… onda im morate podijeliti zdjelice s hranom i šalice s čajem i još i žlice i… naradi se čovjek dok samo misli o tome, a kamoli dok to sve obavi. I zato ja razumijem da ne može ona upamtiti jesu li djeca jela i koje je dijete koliko pojelo. A teško je, znam, zapamtiti i što su djeca imala za ručak. Nije da ja ne znam pročitati na panou, ali kad piše fino varivo, meni to može svašta značiti… a od Guzonje uglavnom čujem samo da je bilo fino i da je papao. Dijete mi je inače elokventno, ali mislim da ne doživljava hranu kao središte svog malog života. I bolje! Zaključak: iz vrtića odem s istim brojem informacija o svom djetetu s kojima sam ga ujutro dovela.
Eh, da… Ima naša teta još kvaliteta. Recimo, ona se brine da se djeca čeliče. I ne omalovažava ih. Ona smatra da su ti mali ljudi snažni, jaki i otporni i da im treba pomoći da takvi i ostanu. I da izrastu u kršne ljude i ljudice. I zato ih ona pusti da hodaju polugoli dok prozračuje sobu. A svi znamo da se soba najbolje prozrači kad napravite propuh. Onda lijepo pustite dječicu da bauljaju u potkošuljama uokolo i tako osnažujete njihov imunitet. E, sad… ako baš imate smolu da vam se dijete iz vrtića vrati sa snažnim kašljem i curećim nosom, sami ste si krivi. Koga ste ga vraga slali u vrtić baš to jutro!

Eto, mogla bih ja sad drviti o ovoj problematici do preksutra, ali čemu, dragi moji, čemu, kad svi dobro znamo kako će to završiti. Ja ću, pizdinski, preseliti dijete u drugi vrtić, k tetama kod kojih je moja kćer učila engleski i svi ćemo biti sretni i veseli. S druge strane, razmišljam si cijelo vrijeme da ovu tetu ipak nekako nagradim. Možda joj kupim kiticu cvijeća, s trnjem i bez latica. Ili, možda joj donesem ciglu umotanu u sjajni papir. Koju ću joj nespretno ispustiti na nogu na završnoj priredbi. Aha, pardon, završne priredbe neće biti jer ona s djecom ne stigne učiti pjesmice. Sjećate se, ima puno posla, a i mora se obrazovati. Mogla bih naći nešto djece po gradskim parkovima, ukrasti ih i dovesti joj ih na čuvanje tako da ima 25-ero djece u grupi, da joj bude dinamičnije. A mogla bih je oteti, odvesti je u prvo veće samoposluživanje, smjestiti je iza frižidera sa salamama i natjerati je da provede tamo 8 do 10 sati radnog vremena i da sa smiješkom i naotečenim venama ode kući s 2500 kn na mjesec. Osim ako vi nemate koju bolju ideju.

P.S. Slobodno se ponašajte kao da me nije bilo 3, 4 mjeseca… i ubijte me svojim komentarima.
Zahvaljujem i do čitanja (nije Đekna, al kad će, ne zna se!)

P.P.S. Onome kome dugujem kavu… jel voliš s više ili manje mlijeka. Evo, baš danas idem po termosicu, pa se nađemo u parkiću ispred staračkog doma? ;-)


Post je objavljen 23.01.2008. u 14:23 sati.