Pregled posta

DARK ZA SLUŠATELJE U 80. - BRAIN K - 0.6

0.6 APOKALIPTIČNI SKLADATELJI

Mainstream ,onaj stil slatkih melodija i sigurnosnih struktura(radi se o prodaju hitić -crtić),melodični rok s zapadnog dijela obale(Eagelss,Jornuey,Toto)i stvari stvarane na političkoj bazi ( Bruce Springsteen),sve do onih koji su glavom bez obzira i naravno lovom ušli u vode popa(cd AUR ili rokada u klasifikama).Naravno krajem šezdesetih početkom sedamdesetih,i mainstrim je imao svoje obskurna izdanja,djela apokaliptičnih kantautora:Leonard Choen,Nick Drake i Tim Buckley.Kompozitori melodični,ali sa depresiom toliko tužnom kao da se vraćamo sa sprovoda.
Prvi i najbolji od svih,sigurno najbistriji,bio je Leonard Choen.Kanadski židov,poetičar,osoba začudo mirna i povučena.Sa svojih 40.godina odlučio je da izda neke svoje poezije:načinio ih je vrlo jednostavno,glas i gitara,jako malo drugih instrumenata,samo okazionalni ženski glasovi.

Rezultirajući album"Songs of Leonad Choen"tamo negdje 1966.godine,bilo je jedno ogromno remek djelo.Melodije dodirujuće i delikatne,moglo bi se bolje reči parajuće melodije,ali s niti komadićem trake gdje se jada ili samosažaljenja.
Za uzvrat zato pesimistične ,crne i deprese što opravdava cijelokupno djelo.
Prva "Suzanne",možda i Choenov najbolji rad:priča o jednoj ludoj ženi,ali ipak željenoj,jedna od njegovih neostvarenih želja(you touched her perfect body with your mind)popračena lirikom i slatkom depresijom,isto kao i duga,hipnotička The Stranger Song.Ili slično duga i prirasla srcu Sisters of Mercy(niti jedan argument nije slučajno ubačen),gdje se do kraja(čak i ispod vokala)ambiguo ime koje može biti naredba neke sekte ili generalno neka prostitutka.Najveselija i ona kojom se najviše bavio So Long Marianne koji pobija prvo remek djelo,depresivne slatkoće Hey,That`s no Way to Say Goodby,gdje duša upada u nešto sasvim skriveno.Autobiografija(kao i ostale obično)Teachers drži do famozne"Some girls wander by mistake"

Iznenađen tako brzim uspijehom internacijonalne ploče.Na nesreću više nije imao što pružiti kao kuhanu paštu,Choen ponavlja istu šemu godinu dana kasnije,dajući u produkciju nezaboravnu ploču "tSongs from a Room".U stvari formula je uvijek ista(dvije su,ali sve u svemu blizanke/ploče/).Jednostavnost omota crno - bijelog s malom dozom depresije.Ono što nažalost fali je začarujuća magija melodija.Tu su ipak uspijeli(ne najbolje )dostići prvu ploču.Sve u svemu remek dijela ne fale ni ovaj put.Jedna devastantna verzija The Partizan(sa ženskim pjevanjem od kojeg se koža ježila),jedina ne njegova stvar,glupski liberalan Bird on the Wire,alucinantna angoša u Story of Isaak(jedno pridonošenje žrtve,jako famozna priča iz biblije ispričan žrtvenim očima).Intentativna,žalosna i interpersonalna You Now Ho I Im
Internacijonalni uspijeh ga je malo uplašio pa se neko vrijeme povlači sa scene.Od onda njegove su ploče bile sve rijeđe i to ne uvijek isto ispirirane.
Previše politiriziran,kao na primijer izašao je Songs of Love & Hate,tamo negdje 71.sa stvarno dugim pjesmama i iskreno rečeno na nekim djelovima polagano i dosadne.Sve u svemu 2 su njegova velika djela apsolutna : Famous Blue Raincoat(u stanju da bude rival Suzanne) i John of Arc(još jedno žrtvovanje,ovaj put publikin,na pogled,gledan kao žrtva).A da ne govorimo o sadomazohističkoj Avalance koja se jako sviđa Nick CAve-u.

Nakon vračanja s jednim Live-om,tamo 73.ubjeđujuće rizultira godinu poslije New Skin for the Old Ceremony.Melodije se otvaraju atmosferama,,više arejske...Angoša jedne živiječe osobe u istoj kući isto kao da u njoj stanuju duhovi u It` this what you wanted,onda slatke moledije početka Chelsea Hotel 2,nova energija u Lover,Lover,Lover,onda autoironična Field Comander Choen i na kraju odlična There is a War i who by Fire.cover albuma malo alkemičan,melodije zahlađujuće,tekstovi jako važni,glas koji je počeo postojati sve topliji i što s godinama odvelo bi Choena da interpretira najniže tonoveujedno i tako duboke kao pravi internacijonalni kantautor.

Karakterno(musikalmente) slićni,ali s osobnošću puno više lomljivu i nježniju

Nick Drake autor je 3 divne ploče,između 69 i 72.godine.Englez,rođen u Burmi,"kao"student na Cambrigu,s prvim LP-om,Five Leaves Left,ubacuje se do onda u folk rivaivel.Njegove su se prodavale riječju "odmah",u njegovom punom sjaju,:jedan glas tih i miran,ali jako zrelo,piše aquarele intimne i fatalnde.Često jedno depresivno podpjevanjestoji kao kapica i perle zajedno,dajući je takve vibracije sve do žmarciju(kokošja koža ili strujanje kroz kičmu).U slučaju Three hours ili Ciello song,dok pjesme poput Way to Blue ili Fruit Tree stavljaju na svijetlost neki pesimistički kozmos,kao Tim Buckley. Slučajem ga konstruira i mjenja predivna River Man,transšendentalna i psihološka,kozmička,sve do alienizma.Album poslije bilo je voće pritiska produkcije.Bryter Lyter(1970)ustvari,sadrži previše solarnih pjesama,jezzatih,karakkteristike koje vode ka laži,previše delikatne stvari njegove intime.Srećom ne fale vesele odvojene strane,koji daju na kvaliteti ploči koja bi inače pala u zaborav.Treća,npr,,At the Chime of the Cyti Clock,,ima preljepu strofu na intimnoj bazi i obavijena(glas Drake-a je još više ozbiljnija i toplija od prije),sve u svemu jedno vračanje previše melodičan na ruševinama.Puno bolja je One of these Things First,od jake depresije,skoro sanjajuća,skoro tinejđerska,slična sljedećoj Hazey Yane 1.Poslije instrumentalne trake,dolazi šlag i prelijepa Fly,usporediva s njegovim prijašnjim radom.Na koncu predzadnja je Norther Sky,koja daje jako žalosne momente,ali oporavljajući se pri kraju.Onda se nešto preokrenulo u životu Nick Drake-a.Jedan devastantni naćin života,koja ga je odvela u jednu depresiju bez povratka.Mnoge pjesme,ali kratke bile su snimljene u tom periodu:skoro pa neobrađene,samo jedna gitara i klavir.11 od tih ulaze u njegov posljednji album koji izdaje.Kratka Pink Moon iz 72.To su komadi pjesama koji zajedno čine jedan album u smislu spajanja s depresivnim kozmosom:title-trak Road,Whitc Will, Know,Parasite.Atonirane i katatoničke balade,od jedne stružne nježnosti,do odvratnog pesimizma koji ga prati.Kao jedna recimo"masa ljudi gdje se osiječaš sam"(tako i Scaruff) od Things Behind the Sun,gdje dio nevraćanja nestaje.Naravno nakon nekog vremena naš je kantautor izvršio samoubistvo(ili slučajna smrt uzimanjem mnogo antidepresiva,kao što i pjeva oficijalne pjesme događaja) točno 1974.precizno.između indiferencije ili generalnog držanja.Imao je samo 26 godina.Poslije pogreba obijavljen je još jedan Lp,kao oproštaj na njegovom sprovodu publiciran je 1987. na LP-u Time of no Replay.Jedan lp možda ljepši i spektralni od Pink Moon, (među perlama title-trake ,Clothes of send & Black Eyed Dog).Kao testament jednog genija uveden u Titanikove veličine,možda i prvi apokaliptičnog folka,naravno uvijek u ključevima intime,jedva malo romantična i striktno personalna.

Sljedeći Happy Sad (1968),jedini bez Becketta,svijedog jednog čovijeka upalog totalno u svijet droga.Pjesme,samo ako si pristaša manje više country tradicijonalni,ali prepravljeni dionicama jazza i dvije stvari koje prelaze više od 10 minutnog slušanja.Glas je drugačiji:sad samo shoter crni i njegovi učitelji,Tim pokazuje dionice koje je gotovo nemoguče izvesti.Lp sve u svemu stoji i između kantautorove povezanosti njegovom tradicijonalnom glazbom i pogrebnih eksperimenata.Ne manjkaju odlični radovi kao npr treća Love from Room 109,jedan glazbenio dio nešto ala Goodby and Hallo,ali totalno obrađen i negdje zamjenjen(traje više od 10 minuta)dovodeći ga sve do prototipa progresiva(kao i uostalom nije bilao pogođeno ime title-trake).Dream Letter je apsolutno jedna delikatna perla i devastirana depresija,za xsilofon i violončelo;da se naježiš.zadnja Sing Song for You ,još je delikatnija i stavljena u gipke harmonije,ali remek djelo ploče je predzadnja puna energije Gipsy Women.Glas započinje tužno i tiho,razvijajući se dok se ritam i glas penju,ritam te obuhvaća i odnosi.Sa strane orgija,tribalnih,neodoljivih,stvar od 12 minuta za divlji ples i životinjsko pračenje. Sljedeća tri albuma su sami po sebi malo remek djelo,a za njihov opis trebalo bi previše mjesta.Ostavit čemo čitaoca da polako,polako,dolazi do otkriča ovog apsolutnog genija.Kako okupljen u svom vremenu postaje imortalan na posterima,dajući od sebe samo ono najvažnije.Vanjska gorčina od Dream Letter karakterizira kao cijeli Blue Afternoon (1969),od tri najinteresantniji za publiku dark,zauzet s kozmičkim pesimizmom autora.Između nikako zaboravljenih stvari I Must have been Blind i Chase a blues Away.Efekt droge može se očitati u Lorca:5 dugačkih pjesama,skale totalno apsurdne i popravljene,između Jazza i eksperimentalnog,sa glasom koji te vodi u let(Buckley je sigurno bio najbolji autor svog vremena).Za pribilježiti kao apsolutnu perlu,delirantna Driftin`.Naša zvijezda na kraju napravio ekstremni korak jednog devastantnog uma.Djelovi Jazza,zatim namjerno raštimane,ne svirljive i nekompletne,jedan delirij popračen kozmičkim pesimizmom,te popračene samoćom,tako da je njegova tragedija ostala neriješena.(kao npr čuje se festival The Healing Festival),ali ipak perla svih diskova ostaje ona najstarija iz 68.,magična Song too the Sirens. Zatim dolazi pad.Dvije godine odmora kako bi se skinuo s droga,jedan glupi lp arogantan ritam & blus(Greeathing from L.A.1972)ružan,ali daleko bolji od dvije ploče koje slijede.Požurili su s izdajom ploća jer se eto još jedan od genija overdozirao u 28.godini.Pjevač kao i autor jako dobar,Tim Buckley u nekom se dijelu predstavio kao iz istog grada koje je vezivala ista stvar,a radi se o Jim Morrisonnu.bio je i pod utijecajem blusa i snimljenih samih vokala:gdje je tamo bila publika,zasigurno je bio jako privatan(što je i zahtijevao za svoju privatnost),ujedno rob,ujedno mistik.Kao i drugi i on se spustio(sa najboljim mogučnostima)u nutrašnju najdublju crninu duše.Nažalost ko i parovi s tragičnim završetkom...

ČUJEMO SE NA DARK ZA SLUŠATELJE 80. BRAIAN K. - 0.7

Post je objavljen 24.01.2008. u 17:05 sati.