Već sam pisao o ljudskim pravima, ali ta tema zahtjeva ponovnu pažnju. Pošto je pojam ''ljudska prava'' poprimio goleme razmjere ideologiziranosti i kao mnoge druge ideje postao sredstvo terora i represije te vlastita negacija. Ne smije nas zavarati lijepo poimanje ljudskih prava, pa i socijalizam je bio lijepa ideja. U ime ljudskih prava se danas ubija i osvaja, a mreža organizacija za ljudska prava dio su te represivne mašinerije. Uz to, posve je zaboravljeno izvorno značenje pojma koje i samo treba nova promišljanja. Očito loš koncept tzv. ljudskih prava koji je osmislila rana buržoazija provlačio se kroz cijelu povijest kapitalističko-liberalne ideologije, a svoj vrhunac doživljava u naše vrijeme nakon pada socijalističkog sustava. Ideologija ljudskih prava pretvorila se u pravu dogmu i kroz ideju i mrežu organizacija pretvorila se u snažnu interesnu skupinu. Iako otvorena raznim idejama, koncepcija ideologije ljudskih prava ima svoj zatvoreni krug jednoumlja. Granice toga kruga sežu do granica kapitalističkog sustava.
Zašto je koncept ljudskih prava koji poznajemo toliko loš? Prije svega, stvoren je od zapadne buržoazije i kao takav je koncept ljudskih prava po mjeri Zapada i po mjeri buržoazije. Tumačenje ljudskih prava koje odgovara civilizaciji Zapada i maloj skupini ljudi koji su prigrabili svu moć nikako ne smije biti univerzalan način mišljenja. Osim toga, vrlo je jednostavno razmisliti o svemu lošemu što se na svijetu događa i primijetiti da organizacije za ljudska prava uvijek djeluju na posljedicu, nikada na uzrok.
Ni najveći optimisti sa Zapada vjerojatno nisu znali kakvu će dobru ulogu ideologija ljudskih prava i pripadajuće joj organizacije odigrati nakon pri i nakon pada komunizma. Uvrštena u posljednji paket Helsinške povelje, ljudska prava po mjeri zapada ubrzo su postala odlično sredstvo pritiska na zemlje Istočnog bloka pa je uz sve potrebniju im ekonomsku pomoć došla i ''politička pomoć'' koja je ubrzala slom komunizma i pobrinula se da nakon tog sloma zemlje krenu ''pravim putem'' ljudskih prava – npr. prodajom nacionalnih bogatstava. Kao što je bilo poznato da su u srednjem vijeku ''župnik i feudalac uvijek išli ruku pod ruku'' tako u srednjem vijeku kojega mi živimo krupni kapitalist i aktivist ljudskih prava u mnogome idu zajedno.
Organizacije za ljudska prava (prije svega OSCE, HO i Otvoreno društvo) legalizirali su obavještajni rad na terenu. Djelovanje pri zaštiti manjinskih skupina i tzv. potpora razvoju demokracije bili su briga da države ne odu u neki nacionalistički populizam koji bi prije svega onemogućio prodor kapitala u te države. Zato se inzistiralo na manjinskim pravima i drugim marginaliziranim skupinama i zato su te udruge uvijek negativno gledale na bilo kakva nacionalna okupljanja ili obilježavanja. Nacija, kao i svaki oblik nematerijalne vrijednosti, neprijatelj je kapitalizma jer trgovac nema ni naciju ni vjeru ni duh.
Organizacije za ljudska prava tako su uvijek bile vrlo kritične prema politici manjina, politici obrazovanja, hrvatskoj politici u BiH, nacionalnoj simbolici, tradicionalnim vrijednostima, tradicionalnim običajima...kamo sreće da su jednako kritične bile prema stranom kapitalu, trgovačkim centrima, Big Brotheru, sapunicama, visokim kamatama, fast foodu, drogi. Na međunarodnoj razini rijetke su organizacije koje će progovoriti o ljudskim pravima u Izraelu. Naravno, ljudska prava prije svega se odnose na bijelce sa Zapada, nikako ne na crnce, Arape, Indijce ili Južnoamerikance. Kod njih se prvo mora ojačati ''svijest o ljudskim pravima'' da bi ih postali dostojni.
Tu se onda javlja još jedan hrvatski apsurd. Udruge za ljudska prava u Hrvatskoj popunili su ljudi vrlo bliski jugoslavenskom represivnom sustavu, nekada deklarirani kao zakleti neprijatelji zapadnih demokracija. Rijetki disidenti bivšeg sustava (Čičak) brzo su napustili HHO jer su vodeće pozicije zauzeli ljudi koji su ih strpali u zatvor '71. Vrlo je zanimljiv obiteljski background ljudi aktivnih u organizacijama za ljudska prava. Očito se u obiteljima generala JNA, agenata UDBA-e i režimskih novinara oduvijek njegovala kultura ljudskih prava po zapadnoj mjeri samo što to ostatak jadnog i glupog naroda nije znao.
Hrvatska priča u tome je malo specifična, ali i blaža u smislu da nije dolazilo do potresa kao u Ukrajini, Srbiji, Gruziji...gdje su organizacije za ljudska prava prije svega služile kao organizirana skupina umreženih ljudi, među kojima mnogo zapadnih agenata, sa ciljevima približavanja tih zemalja Zapadu, što se još naziva i uvođenje demokracije. To se naprosto ne može pobiti.
Unaprijed se klonim bilo kakve etikete teoretičara zavjere. Neka svi oni koji to pomisle prvo pogledaju svijet oko sebe. Udruge za ljudska prava nisu učinile baš ništa za spas čovjekova dostojanstva i za spas našeg planeta. Teško je reći i da su povećali svijest o potrebi uvažavanja ljudskih prava jer je većina njihovih akcija imala političke namjere. To je grupa dobro potkoženih tipova i idealističkih i izmanipuliranih klinaca koji znali to ili ne, htjeli to ili ne, služe protiv interesa čovjeka, protiv svog vlastitog interesa, protiv interesa zajednice u kojoj žive i protiv budućnosti svoje djece.
Post je objavljen 22.01.2008. u 17:11 sati.