Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/broco

Marketing

MASLENICA-KAŠIĆ II

MASLENICA

Na prijelazu siječnja u veljaču, 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. U tim borbama, posebno za selo Kašić, pripadnici 3.bojne 3.gardijske brigade, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar .
Krajem siječnja l993. za samo tri dana završen je prvi dio akcije "Maslenica" koja je pokazala kako Hrvatska ima snažnu vojsku sposobnu da oslobodi privremeno okupirana područja. U tri dana (22.--25.siječnja) u snažnom naletu hrvatskih redarstvenih snaga i Hrvatske vojske oslobođena je cjelokupna tz."ružičasta zona" zadarskog zaleđa, područje sve do velebitskih visova Velike i Male Bobije,preko Rovanjske, Maslenice, petnaestak zadarskih sela, sve do Babin Duba iznad Sukošana, zadarska zračna luka i Novsko ždrilo. Četnici su doživjeli veliki poraz i bili su u potpunom rasulu: Obrovac je praktično već pao, bio napušten, a govorilo se kako se moglo ići sve do Knina. Odgovarajući na takva pitanja načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, svojedobno je odgovorio: - Operaciju smo uspješno izveli u dvije od tri planirane etape, treću nismo ostvarili zbog intervencije iz svijeta,pa čak i ozbiljnih prijetnji...-
Oslobađanjem velikog dijela okupiranog teritorija završen je prvi dio akcije"Maslenica",ali je sada trebalo ostvariti i onaj, ništa manje teži dio: zadržati dostignute crte jer su Srbi u međuvremenu uspjeli prikupiti velike snage i angažirati ih na crti Novigrad - Kašić. Hrvatske snage koje su sudjelovale u uspješnom prodoru bile su iscrpljene trodnevnim borbama i valjalo je angažirati svježe postrojbe koje će moći očuvati dostignuto.Odluka je pala da se na tom dijelu bojišnice rasporede dijelovi 3.gardijske brigade.

Maslenica-Kašić I

MASLENICA-KAŠIĆ II

Kota 212

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima - mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.
Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac slušao nas naslonjen na stol. Ispred njega je bila specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motore „uhvatili“ smo Arkanovu poruku upućeni četničkom štabu: - Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve (Tog dana, 2. veljače 1993. helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike).
Krenuli smo na nove položaje, Stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smiljčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.
-Jesil' živ?-s nevjericom pitaju.
Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.
- Nema municije-kažem.
-Jebeš municiju – viču. - Glavno je da si ti živ.
- Sam Bog te spasio- govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.
– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.
No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.
Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.
– Opkoljeni smo! – reče.
Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.
- Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.
Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.
Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.
- Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.
Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: - Opkoljeni smo, kota 212. U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.
- Što se dešava – zbunjeno će Debeli.
S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.
-To je Kruljac- zaurla Smrčo.
Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Što se u stvari dogodilo. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smiljčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.
Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.




Post je objavljen 22.01.2008. u 15:05 sati.