POZIV NA VRHUNAC (KRŠĆANSKE) HRABROSTI!
Petar Pezelj, brat nesretnoga Luke, koji je ubojstvom Triljanke Kristine unesrećio sebe te u crno zavio njezinu i svoju obitelj, uputio je preko medija u ime svih članova svoje obitelji iskrenu sućut Kristininoj obitelji. U pismu isprike (JL, četvrtak 17.01.08.) Pezelji doslovce kažu: "Molimo bar mali oprost za bol i tugu koju smo stvorili u njihovu domu, u njihovim srcima do kraja života. Još jednom molimo oprost iako znamo da ne možemo puno utjecati na vašu veliku patnju i bol."
U rukom pisanu pismu Pezelji ističu da im je svima teško i još ne vjeruju da je član njihove obitelji mogao napraviti tako nešto. Naglašavaju da i oni sami u obitelji osjećaju veliku bol i tugu nakon strašnoga čina, zato što od srama ne smiju ni izići pred ljude, prijatelje, nigdje, a također i zato što i sami moraju živjeti cijeli život s golemom boli u svojim srcima i suosjećati s obitelji Šušnjara.
Dakle, sada kada je i druga strana nakon prvotnog šoka otvorila dušu i – što sigurno nije bilo nimalo lako – odvažila se izići iz i medijske samoizolacije, valja sve pogledati i procijeniti smireno. Prvo, nema nikakve dvojbe da je obitelj Šušnjara bačena u neizmjernu tugu i bol, njer njihovu im Kristinu nitko i ništa ne može vratiti tjelesno među njih. Ipak, imajući na umu sve okolnosti i emocije, iskreno treba reći da je i posljednji čin obitelji Pezelj doista velika humana i kršćanska gesta. Bez obzira što se može reći i da je to minimum korektnosti koji treba učiniti, ipak se mora na sve to gledati realnije. Jer kao što je teško oprostiti uvredu i naneseno zlo, također ne postoji ništa teže od kajanja i traženja oproštenja.
Također, želim istaknuti da je velika i pohvalna hrabrost Kristinina oca Ivice, koja se već pokazala i u onim prvim emotivno još težim trenutcima. Jer valja doista čestitati čovjeku koji samo pet dana nakon neizmjerno bolnoga gubitka potpuno mirno i s poštovanjem prima takvu sućut i ispriku. Premda se izjasnio da se "ne može nikako izbrisati, zaboraviti ni oprostiti" ono što je učinjeno njegovoj obitelji, ipak je i u njegovu držanju i u riječima očita spremnost i snaga da oprosti.
Mislim da to držanje obitelji Šušnjara nije obično "ljudsko", nego je na djelu – i s vremenom će biti još više – kršćanska otvorenost mogućnosti oproštenja, iako je ono sada još uvijek teško i izgleda nemoguće, jer rana još nije zacijeljena. Premda se kaže da "vrijeme liječi rane" – što se u mnogim slučajevima doista i ostvaruje – valja naglasiti da pravo zacjeljivanje koje ne ostavlja nikakva ožiljka na duši (sjećanje i pamćenje je nešto drugo!) nije moguće samo običnim ljudskim silama.
Taj herojski čin moguće je postići samo Kristovom milošću. Štoviše, potpunim predanjem u Božje ruke i njegovu volju, Kristovom snagom i ljubavlju izliječene duše jednom u budućnosti mogu postati čak i najveći prijatelji! To se može dogoditi i obiteljima Pezelj i Šušnjara! Netko će to proglasiti čudom, a netko će reći da je to drska nebuloza i suluda ideja! Ali to nije čudo ljudski gledano, nego čudo Božje ljubavi, jer takvih se "čuda" već mnogo dogodilo, pa i u ne tako davnoj (ratnoj) prošlosti.
Zato ih ne smijemo prepustiti zaboravu kad više ne budu "vijest", nego je silno potrebno stalno moliti za obje obitelji, da ne klonu duhom, da im Gospodin svojim svjetlom vrati radost u život i duše... Na poseban način treba moliti za počinitelja zločina (Kristina, siguran sam, kao anđeo za nj već moli!) da u svome srcu osjeti iskreno kajanje i spremnost za okajavanje zločina te strpljivo podnošenje kazne. Njegovoj obitelji je na poseban način teško, i zato bi bilo potpuno neljudski i nekršćanski dodatno ih kažnjavati prezirom, osuđivanjem, izolacijom... Osim toga, obitelji Pezelj potrebna je i materijalna pomoć, jer su iznenada ostali bez svojega glavnog uzdržavatelja...
Zato se usuđujem predložiti upravo Areni – koja je mnogo puta izišla ususret potrebnima – da svim ljudima dobre volje uputi poziv za pomoć obitelji Pezelj! Siguran sam da će i moji blogeri s razumijevanjem prihvatiti ovu (posebno molitvenu) inicijativu pa svima unaprijed zahvaljujem sa sigurnošću da će im Gospodin uzvratiti! Jer i Biblija nam jamči da "Bog voli vesela darivatelja"! A djelotvorna ljubav prema onima koji nam čine zlo, ne samo da je vrhunac (kršćanske) hrabrosti, nego i – zadaća Kristovih učenika!
Post je objavljen 22.01.2008. u 00:25 sati.