Temperatura 37.7.Kronična upala grla.Uznapredovali stadij PMS.aVolja za životom na nuli.Tijelo vibirira od kostobolje. Hardcore pornić u mozak, gdje me sa određenim glagolom radna okolina obrađuje u mozak. „Što ti je..djeluješ nekako bolesno?".Šef.Strah da ga ne zarazim mu se čita sa lica pa ga umirim sa laži da je riječ o samo običnoj prehladi, premda u sebi se nadam da je tokom ovoga monologa kakav anginasti bakcil skočio u usta te da bar jedan dan ne moram slušati njegov glas koji priziva sliku bičevanja robova.
Odlazak sa posla doživljavam retro-osjećam se kao siromašna samohrana majka u Americi koja nakon 24 sata šivanja američkih zastava za vojnike u Vijetnamu odlazi sva ispijena doma svome djetetu. Da imam dijete vjerojatno muke ne bi ni tu prestale jer bi mi se gladno dijete objesilo na obje dojke što bi samo dovelo do njihovog preuranjenog spuštanja do koljena prije 25.godine.
Ponekad me takvi poslovi vrate na zemlju gdje svoje studiranje vidim iz drugačije prespektive, a to je daleki skok u budućnost gdje se mome studiju vidi kraja, nakon kojeg slijedi zapošljavanje.Ako dosada nikada nisam donijela važniji cilj u životu, u roku tjedan dana prvog posla ove vrste, zaključila sam da na listi stvari koje nikada ne namjeravam raditi kao stalan posao dulje od tjedan dana jest rad koji se sastoji od blejanja u pokretnu traku sa napolitankama i stavljanjem istih u razlicite vrećice, te napeto kao u iščekivanju godota čekati da se traka opet napuni prokletim napolitankama da bi se radni proces mogao ponovno odvijati u tom monotonom stilu. No, tko mora plaćat račune ne bira.Prvih nekoliko dana sam uživala u orgijama sa njima kada bi se potrefilo da neki paketi nisu dobro spakirani pa bi ih mogla načeti i žderati svih 8 sati, no nakon 2 tjedna primjećujem da moja orgijanja ostavljaju tragove na mome tijelu jer sam elegantno se zaokružila na strateškim ženskim punktovima.Sada pak, ih ne mogu ni na policama u dućanu vidjeti jer znam kako nastaju ( sve sam dijelove proizvodnje prisilno upoznala iako je oglas naglašavao pečatiranje datuma roka trajanja ) i sam spomen na njihovu proizvodnju produbljuje traumu.
Napolitanke sam prije doživljavala kao neki poseban užitak, no sada se osjećam kao muški ginekolog kojemu nakon mnogih pregleda napolitanki, sve izgledaju isto.
Prije me inače niti jedna stvar ne bi natjerala da dođem doma direktno sa posla i bacam se na proučavanje ultra uspavljujuće literature za njemački za ispit koji opasno kuca na vrata, međutim vidjevši mogućnost da se nikada niti ne natjeram i završim zaista u profesionalnim vodama pakiranja napolitanki kao većina tamo zaposlenih, pretvorena u robota koji živi samo za tih pol sata odmora što ga ima tokom radnog vremena---odlučila sam biti student i to ona vrsta koja uči i zna kako koji profesor izgleda jer ode na predavanja.
Međutim danas sa svojom blues bolesti, jedino za što sam imala snage je bilo odbrojavanje sati do kraja posla, no što sam više pogledavala na sat minute su sporije prolazile i najradije bih bila od muke legla na traku i dala da me spakiraju u vrećice, stave u kutiju i odvezu kombijem.Vjerojatno bi se cijela stvar dala potrpijeti da sam radila sama u izoliranoj prostoriji bez tipa po imenu Blaž koji me molestira već tjedan dana sa svojim pričama koje bi htjela slušati jedino da umirem u mukama pa da me usmrti instant dozom dosadnih priča. Temperatura mi žari i pali kao Beatlesi u svoje vrijeme a onaj PMS osjećam da popušta pod početnim mlazom što ga zovemo Cesarićev slap u kojem teče kap po kap. Da sam bila u crtanom mislim da bi u tome trenutku mi para kroz uši izlazila van. Krvavo obrađujem Cesarićev slap, na traci stiže nova četa prokletih napolitanki, Blaž priča priču o tome da mora kod dermatologa u četvrtak ( ni ne pitam o čemu se radi jer se bojim riječi zaraza ili lišaj ), na radiju već po peti puta kretenoidni slovenski radijski dvojac postavlja pitanje slušateljima: „ na što prvo pomislite kada se probudite u ponedjeljno jutro“- na što im ljudi odgovaraju sa vazelin efektom uvlačenja u stražnjice- da pomisle kako su sretni kada čuju njihovu emisiju. Na što prvo ja pomislim kada se dignem u ponedjeljno jutro? Na Vlatku Pokos i njen jedini tzv hit: kad će taj petak?. Napolitanke i dalj se obrušavaju na mene. Šef dolazi do mene sa primjedbom da bih mogla malo elegantnije pakirati vrećice. Pitanje mi se vrti u glavi zašto budući da tko god kupi napolitanke ne sačuva vrećicu za daljnju uporabu niti se obazire na nju. Složim se s njime i pred njim rukama 10puta izgladim i izravnam vrećicu kao da obavljam najskuplji i najprofesionalniji hand job na svijetu.
Ogladnjela od posla veselim se pripravljenoj marendi u menzi međutim kada ugledam kombinaciju okusa prođe me glad u hipu: skuša sa povrćem u konzervi, 2 zdenka sira, 3fete kruha,mandarina i čokoladno mlijeko.Da sam imala volje odgonetavat što trebam sa čime pojesti vjerojatno ni tada ne bi bilo ukusno.
Dovučem se kao krepana mačka izvučena iz kontejnera doma i samo čekam glavu lansirati na jastuk, ali hardcore se nastavlja dugo u noć, ljubljansku hladnu noć jer me doma dočeka isfrustrirani cimer sa naredbom da operem tepsiju u kojoj sam pekla kolač jer mu treba. Pogledam tepsiju i svoj kolač nad kojim je obavljena obdukcija u potrazi za jestivim tkivom.Službena dijagnoza je: izgorio. Odlučim da više nikada ne isprobavam peći kolače i uzimam vilicu i počinjem ribati tepsiju.Počinju me proganjati flashevi da bi mi se moglo desiti da također završim ribajući tanjure te dok pokušavam biskvit odstraniti počinjem razmišljati o skriptama koje sam negdje dobro zagubila po stanu. Nakljukana amoxilom i sa suicidalnim pristupom učenju i sjedanju za stol, otvaram knjigu i prvu lekciju i vidim da stvar jednostavno neće ići. Valjda u vrijeme dok sam išla na predavanja sam samo na svakoj drugoj strani zapisivala: ne kužim-pitat ljude koji znaju. Nikad ih nisam pitala očito jer sam na početnoj nuli kao i na početku godine. I onda listajući kroz bilješke svoga neznanja za predmet uvod u njemačku znanost u literaturi dolazim do nečega ispisanog što zovem pitanjem sama sebi u budućnost a da se ni ne sjećam: Što ti znaš? ( popraćen smajlijem sa nakrivljenim ustima). Od toga napisanog je prošlo vjerojatno godina dana i u tih godinu dana i odgovora ni dalje ne znam. Samo znam da sam otkrila na mučan način-napolitanke ne padaju s neba J
Over and out.
Post je objavljen 21.01.2008. u 21:48 sati.