Ili ja samo vidim bijele miševe? Procijenite sami!
Ono što se u nedjelju ujutro, 20. siječnja 2008. dogodilo na cesti koja vodi iz Petrinje prema Zagrebu, mora, apsolutno mora biti podijeljeno s hrvatskom javnošću. Utoliko više što ću sutra ujutro zajedno s Ljubom o tome obavijestiti najbližu policijsku postaju.
Dakle, Ljubo i ja smo iz Petrinje prema Zagrebu krenuli u 10:05 ujutro. Na drugom ili trećem kilometru nakon izlaska iz grada, na dijelu gdje je cesta ravna, iz daljine smo vidjeli zaustavljeni automobil na našem voznom traku, bez oznaka, bez žmigavaca. Tek je desnim kotačima prešao na travu koja raste uz rub kolnika. Približivši se, Ljubo je lakonski dobacio "Što ovaj Parižanin radi ovdje?" Bio je to njegov komentar na činjenicu da je automobil, tamni oveći Renault (tip nismo uspjeli razabrati) imao francuske registarske pločice koje završavaju brojkom 75, što je oznaka svih vozila registriranih u centru Pariza. Zaobišavši vozili nismo mogli vidjeti tko je točno u automobilu jer su sva lijeva bočna stakla bila - zatamnjena.
U retrovizoru smo mogli vidjeti tek da je riječ o jednom muškarcu koji ima pognutu glavu i bijelu jaknu. Tek što smo ga zaobišli te se udaljili nekih 50 metara, upalio je svjetla i krenuo za nama. "Nataša, pa on nas slijedi". cimne me Ljubo. Usporit ću". No kako je Ljubo usporio, tako je usporio i njegov pratilac, te lagano, ne više od možda 30 km na sat, vozio iza nas dobre dvije minute, a potom naglo dao gas te nas bez žmigavca pretekao. I desna su bočna stakla njegova automobila bila zatamnjena te ponovo nismo mogli vidjeti lik osobe koja vozi automobil. Nakon što nas je pretekao, velikom je brzinom već za minutu nestao s vidika i to na djelu ceste koja je lagano krivudala. Je li negdje skrenuo ili ga je brzina odvela daleko od nas, ne znamo.
Splet navedenih pojedinosti nama, meni i Ljubi, govori da ovo nikako ne može biti slučajnost. Da, ima automobila sa zatamnjenim staklima, pa i onih koji imaju francuske tablice, najzad, i takvih koji voze u Petrinju, ta svijet je malen, zar ne. Ali, dopustite, kada sve to spojite, a tome još dodate i zaustavljanje na otvorenoj cesti na voznom traku, pa čekanje, pa slijeđenje, pa ubrzanje, pa napokon francuski automobil usred zime na rubu moje Banovine... Ne, jasno je samo to da je netko pošto poto htio da mi taj automobil vidimo. Jel' nam to Magali šalje svoje 'čestitare' za novu godinu. Kakvu su, zapravo, poruku imali: da nismo sigurni ni u vlastitom kraju, da njezina ruka može iz Francuske čak do Hrvatske, ne da bi djecu dovela ocu, nego da mu poruči da ih više ne traži.
Kako god bilo, nisu to bili bijeli miševi. Bila je to sasvim jasna, izravna i uvjerljiva poruka. Mi tu poruku shvaćamo kao PRIJETNJU. Večeras smo ciljano razgovarali hoćemo li ovo napisati na blogu. Odluka je bila brza: iako će opet reći da izmišljamo, da smo oboje ludi, mi zaista moramo o tome obavijestiti javnost, baš kao što moramo sve prijaviti policiji. Jer, dogodi li se što, a nama se u automobilu već svašta dogadjalo za što nemam objašnjenja (otkazale mi kočnice, letim niz provaliju, prešprican Ljubin Rover u Jadranovu pa još i provala u prostore Ljubine majke - sve prijavljeno organima reda), hrvatska javnost treba treba inforimirana o svim pokušajima da se ocu koji želi izbaviti svoju djecu iz ruku fanatika ulije strah u kosti. Ne da se svrsta, nego da shvati u čiju korist djeluju hrvatske instuitucije od kojih Ljubomir Čučić traži da njegvim kćerima osiguraju pravo na oca i zemlju u kojoj su rodjene. Jer, ipak svi smo mi sudionici jedne sasvim neobične i nimalo slučajne spletke.
Danas, u ponedjeljak, preporučam: kupite novu "Arenu". Interview Julijane Turk, dadilje Ljubinih kćeri dobro upotpunjuje sliku o toj spletki. Hvala Julijani na hrabrosti da izadje van. Hvala Areni da to objavi. Hvala svima koji će to pročitati.
Nataša
Post je objavljen 20.01.2008. u 23:16 sati.