Marketing
Priča (6) - Bajazitova priča o ljubavi, bez da je ovaj riječi rekao
U ovoj priči Zona Zamfirova pripovijeda o jednoj nepredviđenoj a velikoj ljubavi, trgovini, politici i višim interesima u nekim davnim vremenima na brdovitom Balkanu i okolici...
1.
Stefan
- Jesi li ga vidio? – pitao sam nestrpljivo.
- Jesam – rekao je Grgur kratko. Njegova škrtost na riječima prilično me je uznemirila iako sam dobro znao kako nema iluzija da će moći do vijeka odgađati ono po što sam slugu poslao. Po njegovu priču. I ima je sad pred mene istresti!
Napokon, ja sam gospodar - Despot, a on, iako prvi od sile mojih oklopnika, ipak samo podanik. Onaj što se čini da je povlašten.
- Pa pričaj više! Jesu li ga strašno mučili?
- Da. Strašno – slaba je to riječ, brate moj. Onaj što za sobom prženu zemlju ostavlja i kule od lubanja gradi, drugačije i ne može.
I pričao je, a nije mu bilo lako. Znoj je ljuti kožu probijao, slijevao se i oči žegao, al' morao je Grgur reći sve što je u roblju kod Tatara, prije no što ga je moje zlato izbavilo, čuo i vidio.
Bajazita Prvog, osvajača i moćnika, mog ocoubojicu, al' i prijatelja mi i šogora - slomljenog i poniženog. Oliveru, sestru moju, ruglu izvrgnutu.
U nesreći sreće da je tatarsko srce blaga uvijek gladno, Grgura ti i Despinu Oliveru šaljem, majko. Nek' se junak oporavi, a sestra mi rodu svome vrati.
Naložit ću konjanicima grla za kas pripremiti, a ti učini da mi sestru, pri povratku međ' svoje, svi polako i s ljubavlju prime. U pravoslavlju joj tugu umirite. Ne štedite novca, ni vremena. Putujte! U Dubrovnik, među gospodu pođite, da se nagleda i nadiše. Ništa nije vrijedno imena Lazarevića.
2.
Grgur
Ja ti kažem, Gospodaru, kad je nahrupio divlji Tamerlan sa svojom hordom i ostavio nas žedne i opkoljene na nemilost tatarskoj ćudi, po prvi sam puta vidio Bajazita bez munje u oku. Slomljena Angora je požderala veličinu i svu silu što je bila u njemu i od njega. On, moćni Yildirim, što je tako po repu groma i dobio ime, posrnuo je s konja i pao u mongolske ruke… Sad ga vodaju, oprosti im Bože, kao kakvu zvijer. U kavezu. Ranjenog.
Vuku ga za sobom plašeći čopore djece bolesnim Turčinom. Djeca k'o djeca, ustrašena, al' radoznala, stišću nosiće pred smradom njegova izmeta i zalijeću se prema kavezu, 'ko povikom, 'ko kamenom, a onda bjež'… I iznova tako.
- Turčine! Turčine! Ost'o si bez kurčine! – draži ga i dokona muškadija, naslagana uz cestu niz koju ga vuče tatarska vojska.
A on, pola Bajazita, samo šuti i gleda negdje daleko.
Od kako je čuo da je Tamerlan poharao riznicu i cijeli grad Bursu, porobio što je stigao, a međ' svima i Sultaniju Oliveru, pa još naložio da pijane Tatare naga vinom napaja, Bajazita više živog nema.
Ne znam jel' mu takvom o njezinom otkupu stigla vijest.
3.
Olivera
Neka si mi i sto puta brat! Gdje si bio kada me je Milica u zlatu otpravila pod Bajazitov šator? Jeste li me pitali što ja o vašim ratovima, ugovorima i kneževini mislim?
Olivera gizdava, Olivera tankog struka… Najmlađa-najljepša. Sve sestre princeze u kršćanske dvore, a ti, Despino, u haremske odaje. Zna li Milica kako je bilo u prvoj noći i koliko je suza niz lice njezine kćeri kliznulo, dok je ukočena i pričama iz djetinjstva zastrašena, čekala da je prime crne Turčinove ruke?
A on je, umjesto da me silom uzme, samo sjedio uz moje uzglavlje i šutio. Tako sat – dva pa bi onda otišao. I sutra opet. Sultaniji ili kakvoj kurtizani, svejedno, al' moju je volju poštivao. Veliki Bajazit. Onaj što ga Munjom zovu. Što se nije libio radi prijestolja sabljom glavu rođenome bratu odrubiti, a pred ženom, eto, trepti milostiv. Mjesec. Dva. Sve dok mi nije ponestalo suza. Dok mi nije prva riječ potekla.
I sad, brat si mi, nije pravo i Bogu milo da ti tako pričam, al' nema u meni više Despine koju si poznavao pa ću ti u inat reći. Ne mogu i neću drugačije.
Jesam. Ljubila sam ga. Ljubila sam ga silinom kakvu tvoj rat ne poznaje. Kad me je prvi puta u naručje primio, rasula sam se njegovim tijelom i posteljom kao Raška o proljeća. Gdje god me je puna usna taknula, vir je tijelo zahvatio. Vrelo od života. Groznica me tresla, bedra se sama od sebe razdvajala, širila i izvijala bliže mu učkura. Ja se uzdižem i zibam, cvilim i uzdišem, a Bajazit pušta glas iz grla.
- Aaaaaa!
- Uzmi me, Bajazite! Uzmi me, tvoja sam! – jecala sam mu na uho.
Što se čudiš, brate mili? Pa dali ste me! Njegova sam.
U njegovom je vrtu sila cvijeća bila, a u prvoj lijehi sve same ruže, božuri, kadife i šafrani. I pupoljci njihovi. Samo je mene ljiljanom zvao.
- Moj si bijeli cvijet. Opojni. - rekao bi - Onaj pored kojeg se ni uz otvoreno okno usnuti ne može.
Kažu, kad jednom u ljiljanovo cvjetište nos zaroniš, još dugo sa žutim prahom na nosnicama hodaš. Bajazita sam, brate, svojim prahom zaprašila.
Tako i on mene. Pred počinak lice na vlastita bedra položim i dišem. Duboko dišem. Tu još uvijek Bajazita ćutim.
Zato ti i velim: Vodite me, al' Despine stare više nema.
4.
Milica
Uzdaj se ti, Stefane, u majku. Kneginju. Jednom sam rođeno dijete za vjeru i Kneževinu dala pa ću i po drugi puta presjeći i zube stisnuti.
U naroda je čudna volja da na prošlost krivo gleda, da je s godinama poravnava, gladi. Vrelim željezom zaravnava sve ono na što mu se sjećati ne mili. Ne živi se od loših uspomena.
Još koliko sutra, pričat će se da je krvnik Bajazit princezu Oliveru oteo, da je jadna u mukama bila, ali je nevjernik, opčinjen ljepotom nije ni taknuo, a kamoli, kako ona sluđena priča, ljubio. Pričat će se da je Olivera Osmanliju u pokori držala. Državničke planove prekrajala. Sve će to tako biti, sine moj hrabri i mili, vjeruj majci svojoj. Ništa se ti ne brini.
Odmah ćemo, čim pristigne, do mošti Sv. Petke. Pomoliti se da nam da snage i mudrosti, pa u Primorje, disat' mora i vjeru svoju poticati. Vratit će se nama stara Despina. Pravovjerna. Zaboravit će Turčina, ma kako jak i silan u njezinim očima bio. A ako ne zaboravi ona, hoće narod. Sutra. Sve jednom u zaborav ode, vjeruj mi. Zar si smetnuo s uma krvavih božura i prošlih megdana; i kako malo treba da od izgubljene bitke slavna pobjeda nastane, a od junaka izdajnik postane? Tako biva i obrnuto. I od tvrdoglave, zaljubljene žene, još svetice i junakinje može biti. Samo treba vjera i nešto mudrosti. A u mene ni jednog ne nedostaje.
Zato se ne brini, već sedlaj konje i šalji je kući. Svom dvoru, narodu i svojoj majci.
5.
Tamerlan
Znaš da nisam poznat k'o milostiv. Kažem vojsci neka zemlju pali i glave reže, a onda od njih kule gradim za primjer svakom da mi na put ni u mislima ne staje; jer, ako danas ne sasiječem ja, mekanog će sutra mene. Za toliko što nudiš, pustit ću je. Pustit ću nju i Grgura ti Brankovića, al' za Turčina mi nikakvih milosti ne traži. Opila ga slava. Ludi se. Sili. Nije kako treba mislio, a čini mi se neće ni oni što ih je sa sultanijama izrodio. Lijepo je bilo dok se vino točilo i u haremu uzdisalo. Od odaje do odaje – od cvijeta do cvijeta. I na kraju Despininog vlažnog blaga.
Pitao sam je što je u njemu divljem i prgavom od ljepote vidjela, a da je nemam ja, moćni Tamerlan? U što se osmanlijsko zagledala dvorska kći, a da u tatarskome Samarkandu nema? Samo šuti i u oči me ravno gleda. Krv uzavrela u njoj se zaledila. Čežnju s Bajazitovom muškošću zakovala. Nema od nje one Olivere Despine o čijim je minderlucima Otomansko carstvo šaputalo, pa mi ne dođe teško za šaku blaga rodbini je dati. Takvih, što za svojim pokojnicima žive u raku skaču, imam kol'ko mi je volja.
Al' Bajazita zaboravi! Njega mi ne spominji.
Pitao bih ga, ogrezlog u vonju vlastitoga tijela, jel' mu još ruka na nju miriše? Na jeziku, jel' mljacka i na nepce stišće njezin sok? Jel' mu na njedrima spava, u muškosti kljuca il' mu ova mlohava klonula? Sanja li o tome kako prima njezin bijeli struk i okreće je licem o postelju, dok joj se kosa rasipa po ramenu, a on je uzima toplu i željnu? Jaše li još njezinim tijelom k'o što stepom vitla rod moj - u divljem kasu, s mirisom grive u nosnicama?
Pitao bih ga sve to, ali znam da mi neće reći. Pljunut će, kao i obično.
Zato, neka trune.
Post je objavljen 20.01.2008. u 18:55 sati.