Bok svima!
Evo nas opet u istom katastrofičnom tonu. :- ). Kod tema kakvima ćemo se baviti desetak narednih dana.
Ali ne promatram materijale poput ovog koji slijedi kao širitelje pesimizma, već tek širiteljem informiranosti. Dobro je biti informiran kad smo svi, bar ponekad, uglavnom bombardirani poluistinama – u biti potpunim lažima i obrnutim interpretacijama. Danas sam, recimo, u kafiću u dnevnim novinama pročitao kolumnu uglednog kolumnista koji je nabrajao zbog čega je sve prethodni tjedan bio loš za hrvatskog premijera. I usput napomenuo da ima samo jedna dobra stvar – što uskoro sigurno stiže pozivnica za NATO.
Tko je odlučio da je to dobra stvar?
Je l se ikoga uopće pitalo?
Katastrofa.
I to napisano onako usput, kao nešto što se podrazumijeva, tako da čitatelj valjda pomisli da su argumenti za ulazak u NATO toliko jaki i poznati, samo da ih on ne zna. (Sad sam se sjetio da je isti kolumnist prije nekih godinu dana imao i kolumnu u kojoj je objašnjavao sve razloge zbog kojih trebamo ući u NATO. Fakat sam si dao truda da ih shvatim, ali svi su mi zvučali šuplje, zapravo nije bilo ni jednog. (Hrvati su za NATO zbog straha od Srbije, pisalo je kao jedan od argumenata, sad sam se sjetio. Bah! Koja glupost i laž. Znate li vi možda nekog našeg sunarodnjaka koji danas, 2008. godine, strahuje od nekakve vojne invazije ili napada s istoka? Ja ne znam nijednog. A ne družim se samo s hrabrima, stvarno). A nitko se nije niti osvrnuo na izjavu jednog dužnosnika NATO-a koju sam čuo na Radiju 101, a koji je rekao nešto u stilu da oni rade istraživanja koliko je NATO popularan u Hrvatskoj, ali samo informativno, to ih baš ne zanima. Jer kad jednom zemlja uđe u taj pakt, onda su ušli svi njeni građani, pa je ionako svejedno.
Najbolju definiciju NATO-a u jednoj je staroj kolumni dao Ante Tomić: Servis za zbrinjavanje američkog vojnog otpada. Čovjek se mora s njim složiti, to je to, kaj ne? Il' sam ja nešto krivo skužio?
Kako sam se uopće našao u spiki o NATO-u? Bah, zaboravimo to.
Ono što slijedi je skraćena, uređena verzija intervjua Amy Goodman s Johnom Perkinsom za radio i televiziju Democracy Now!, koju je prije nekih pola godie objavio i Nexus. Intervju je napravljen 5. lipnja 2007. Cijeli transkript nalazi se na http://www.democracynow.org/article.pl?sid=07/06/05/149254. Esej Johna Perkinsa o tamnoj strani globalizacije objavljen je u knjizi 'A Game As Old As Empire.'
I u ovako skraćenoj verziji, intervju je dug, pa ću ga postaviti u dva dijela, drugi dio ide sutra ili prekosutra.
Tko je uopće John Perkins?
Čovjek koji je nekada pomagao u svrgavanju vođa Trećeg svijeta radi korporacijskih profita, a danas vodi kampanju kojom nastoji uvjeriti korporacije da postanu ekonomski, socijalno i ekološki odgovorne. John Perkins je od 1971. do 1981. radio za međunarodnu konzultantsku tvrtku Chas T. Main, gdje je po vlastitom priznanju bio «ekonomski plaćeni ubojica».
Slijedi intervju. Enjoy! - k'o što sam i ja, vrlo je uzbudljivo saznati kako svijet funkcionira!
INTERVJU
Amy Goodman:
Stotine tisuća prosvjednika okupljaju se u Njemačkoj pred sutrašnjim [6. lipnja] sastankom G8, grupe najbogatijih zemalja svijeta. Trodnevni samit održava se u obalnom ljetovalištu Heiligendamm. Njemačka policija potrošila je 18 milijuna dolara na podizanje 12 kilometara duge, dva metra visoke ograde oko mjesta sastanka. Globalno zagrijavanje bit će važna tema. Odlazeći na sastanak, predsjednik Bush predložio je ostavljanje po strani sporazuma iz Kyota koji ima podršku UN-a i određivanje dobrovoljnih ciljeva za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Među ostalim važnim pitanjima bit će pomoć nerazvijenim zemljama i novi trgovinski sporazumi.
Danas ćemo provesti sat vremena s čovjekom koji tvrdi da je radio duboko unutar sila koje pokreću korporacijsku globalizaciju. U svojoj prvoj knjizi, Ispovijedi ekonomskog plaćenog ubojice (Confessions of an Economic Hit Man), John Perkins opisao je kako je radio kao skupo plaćeni konzultant unajmljen da navodi vođe na stvaranje politike povoljne za američku vladu i korporacije, ono što on zove «korporokracija». John Perkins kaže da je pomagao Sjedinjenim Državama da prevare siromašne zemlje širom svijeta za milijarde dolara tako što bi im posudile više novca nego što su bile u stanju vratiti i nakon toga preuzele njihove ekonomije. John Perkins je upravo objavio svoju drugu knjigu na ovu temu. Njen naslov je Tajna povijest Američkog carstva: Ekonomski plaćeni ubojice, šakali i istina o globalnoj korupciji (The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals, and the Truth about Global Corruption ). John Perkins će nam se sad pridružiti u Firehouse studiju. Dobrodošli u Democracy Now!
John Perkins (JP): Hvala vam, Amy. Divno je biti ovdje.
AG: Pa, prije nego krenemo dalje, «ekonomski plaćeni ubojica»: za one koji nisu čuli vaš opis toga, a kamoli da sebe opisujete kao takvog, što pod time mislite?
JP: Pa, zapravo, mislim da bi bilo pošteno reći da smo od Drugog svjetskog rata naovamo mi ekonomski plaćeni ubojice uspjeli stvoriti prvo zaista globalno carstvo u svijetu, i to smo ostvarili prvenstveno bez vojske, za razliku od drugih carstava u povijesti. To smo na vrlo suptilan način ostvarili kroz ekonomiju.
Mi djelujemo na mnogo raznih načina, ali možda je najčešći taj da identificiramo zemlju Trećeg svijeta koja ima resurse koje naše kompanije žele prigrabiti, npr. naftu, a onda dogovorimo ogroman zajam toj zemlji od Svjetske banke ili neke od njenih sestrinskih organizacija. Novac zapravo nikada i ne ode u tu zemlju. Umjesto toga ode američkim korporacijama, koje grade velike infrastrukturne projekte – dalekovodne mreže, industrijske parkove, luke, autoceste – stvari od kojih ima koristi šačica vrlo bogatih ljudi, ali uopće ne dopiru do siromašnih. Sirotinja nije spojena na električnu mrežu. Nemaju potrebne vještine da se zaposle u industrijskim parkovima. Ali oni i cijela zemlja ostaju zaduženi tim ogromnim dugom, i to je tako velik dug da ga zemlja nikako ne može otplatiti. Zato se nakon nekog vremena mi ekonomski plaćeni ubojice vratimo u zemlju i kažemo: «Gledajte, znate da ste nam dužni mnogo novca. Ne možete otplatiti svoj dug, i zato nam morate dati funtu svog mesa.»
AG: Objasnite nam vašu prošlost. Što vas je učinilo ekonomskim plaćenim ubojicom?
JP: Pa, kad sam diplomirao na Ekonomskom fakultetu Bostonskog sveučilišta, unovačila me Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA), najveća i možda najtajnovitija špijunska organizacija u zemlji.
NSA UNOVAČUJE
AG: Ljudi ponekad misle da je to CIA, ali NSA je višestruko veća.
JP: Da, veća je. Puno je veća. Barem je bila u to vrijeme. I vrlo je, vrlo tajnovita. Ima puno glasina. Znamo prilično mnogo o CIA-i, čini mi se, ali znamo vrlo, vrlo malo o NSA. Tvrde da rade samo na kriptografiji, šifriranju i dešifriranju poruka, ali svi zapravo znamo da su oni ljudi koji prisluškuju naše telefonske razgovore. To se nedavno otkrilo. I oni su vrlo, vrlo tajnovita organizacija.
Tijekom moje zadnje godine koledža podvrgli su me nizu testova, vrlo dugih testova, testova s detektorom laži, psiholoških testova. I mislim da je pošteno reći da su utvrdili da sam dobar potencijalan ekonomski plaćeni ubojica. Također su utvrdili određen broj slabosti u mom karakteru zahvaljujući kojima će im biti relativno lako da me upecaju, da me uvuku. I mislim da bi se za te slabosti koje sam [nečujno] moglo reći da su tri velike droge naše kulture: novac, moć i seks. Tko među nama nema neku od njih? Ja sam u to vrijeme imao sve tri.
A onda sam se pridružio Mirovnom korpusu. Agencija za nacionalnu sigurnost me poticala na to. Proveo sam tri godine u Ekvadoru živeći s urođenicima u Amazoni i na Andama, ljudima koji se danas bore i koji su se u to vrijeme počinjali boriti protiv naftnih kompanija. U stvari, ti su ljudi upravo bili pokrenuli najveću ekološku tužbu u povijesti svijeta protiv Texaca, Chevrona. A to je bio nevjerojatno dobar trening za ono što sam ja trebao raditi.
Zatim, dok sam još bio u Mirovnom korpusu, doveden sam i unovačen u američku privatnu korporaciju Charles T. Main, konzultativnu tvrtku iz Bostona s oko 2.000 zaposlenika, vrlo slabo poznatu tvrtku koja je obavljala ogromnu količinu posla za koji sam shvatio da je posao ekonomskih plaćenih ubojica, kako sam ga ranije opisao. To je bio posao koji sam počeo raditi, i s vremenom sam se nekako uspeo do vrha te organizacije kao njen glavni ekonomist.
AG: I kako je to bilo povezano s NSA? Je li bilo neke veze?
JP: Znate, ono što je vrlo zanimljivo u vezi s cijelim tim sustavom, Amy, je to što nema izravne veze. NSA je obavila razgovor sa mnom, identificirala me i onda me u biti predala toj privatnoj korporaciji. To je vrlo suptilan i vrlo pametan sustav, po kojem je privatna industrija ta koja izlazi van i obavlja taj posao. Tako, ako nas uhvate kako nešto radimo, ako nas uhvate kako podmićujemo ili korumpiramo lokalne službenike u nekoj zemlji, krivnja se svaljuje na privatnu industriju, a ne na američku vladu.
A zanimljivo je da u rijetkim slučajevima kada ekonomski plaćeni ubojice ne uspiju, oni koje zovemo «šakali», a to su ljudi koji odlaze rušiti vlade ili izvoditi atentate na njihove vođe, također dolaze iz privatne industrije. To nisu zaposlenici CIA-e. Svi mi imamo tu sliku vladinog agenta 007 unajmljenog da ubija, znate, s dozvolom za ubijanje, ali u današnje vrijeme, prema mom iskustvu, vladini agenti to ne rade. To rade privatni kozultanti koje dovode da obave taj posao. A ja sam osobno poznavao neke od tih osoba, i još uvijek ih poznajem.
AG: U vašoj knjizi Tajna povijest Američkog carstva govorite o borbi protiv globalne moći na svim razinama. U ovom trenutku vidimo te masovne prosvjede koji se odvijaju u Njemačkoj pred sastanak G8. Recite nam nešto o važnosti toga.
JP: Pa, mislim da je to izuzetno važno. Danas se u svijetu događa nešto što je vrlo, vrlo važno. Da, dok smo jutros gledali naslove... ono što apsolutno možemo reći je da živimo u vrlo opasnom svijetu. To je također vrlo mali svijet, u kojem smo u stanju odmah saznati što se događa u Njemačkoj, ili usred Amazone, ili bilo gdje drugdje. I konačno, čini mi se, širom svijeta počinjemo shvaćati da je jedini način na koji će moja djeca ili unuci, ili bilo koje dijete ili unuk bilo gdje na ovom planetu moći imati miran, stabilan i održiv svijet, taj da ga ima svako dijete. G8 to još nije shvatio.
G8- IGRA BROJKI I SLOVA
AG: Objasnite nam što je to Grupa osam.
JP: Pa, Grupa osam su najbogatije zemlje svijeta, i one praktično upravljaju svijetom. Vođa su Sjedinjene Države, a u stvari su korporacije unutar tih kompanija – zemalja, oprostite – te koje njima upravljaju. Ne upravljaju vlade jer, naposljetku, vlade plešu kako korporacije sviraju. U našoj zemlji, znamo da će sljedeća dva finalna predsjednička kandidata, i republikanac i demokrat, svaki morati prikupiti negdje oko pola milijarde dolara. A taj novac neće doći od mene i vas. To će u prvom redu doći od ljudi koji posjeduju i upravljaju velikim korporacijama. Oni osjećaju veliku zahvalnost prema vladi. Tako je G8, u stvari, ta grupa zemalja koje predstavljaju najveće multinacionalne korporacije na svijetu i zapravo rade po njihovoj zapovijedi.
A ono što sada vidimo u Europi – a vidimo da je to jako prisutno i u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku – to je jaka skrivena struja otpora, prosvjeda, protiv tog carstva koje je podignuto na tome. A to je tako suptilno carstvo da ga ljudi nisu bili ni svjesni, jer nije stvoreno pomoću vojske. Stvoreno je pomoću ekonomskih plaćenih ubojica. Većina nas nije ga svjesna.
Većina Amerikanaca nema pojma da ti nevjerojatni načini života koje svi vodimo mogu postojati zato što smo dio vrlo podmuklog carstva koje doslovno porobljava ljude širom svijeta, zlostavlja ljude. Ali, počinjemo to shvaćati. A Europljani i Latinoamerikanci su na čelu shvaćanja toga.
EKONOMSKI PLAĆENI UBOJICE U LATINSKOJ AMERICI
AG: Kad govorimo o Latinskoj Americi, vratimo se na onu tužbu protiv Chevron–Texaca.
JP: Pa, to je izuzetno značajno. Kad su me 1968. poslali u Ekvador kao dobrovoljca Mirovnog korpusa, Texaco je upravo bio ušao u Ekvador, i Texaco, sami ekvadorski političari i Svjetska banka u to su vrijeme ekvadorskom narodu obećavali «Nafta će ovu zemlju izvući iz siromaštva». I ljudi su u to povjerovali. I ja sam tada u to vjerovao. Dogodilo se upravo suprotno. Nafta je zemlju još daleko više osiromašila, dok je Texaco na tome zgrnuo bogatstvo. Također su uništili ogromna područja amazonske prašume.
Tako danas njujorški odvjetnik – Steve Donziger, ovdje u New Yorku – i neki ekvadorski odvjetnici podižu tužbu tražeći odštetu od 6 milijardi dolara, najveću ekološku tužbu u povijesti svijeta, u ime 30.000 građana Ekvadora protiv Texaca, koji je sad u vlasništvu Chevrona, zbog ispuštanja preko 18 milijardi galona (680 milijuna hektolitara) toksičnog otpada u ekvadorsku kišnu prašumu. To je 30 puta više od tankera Exxon Valdez [katastrofa s izlijevanjem nafte]. Deseci ljudi umrli su i nastavljaju umirati od raka i drugih bolesti uzrokovanih zagađenjem na tom području Amazone. Dakle, sva ta nafta došla je iz tog područja, a to je najsiromašnije područje jedne od najsiromašnijih zemalja u hemisferi. To je tako zapanjujuće ironično.
Ali ono što ja smatram da je vrlo važno u vezi s tim, Amy, je to što je ova odvjetnička tvrtka prihvatila slučaj, ne pro bono, nego očekuju da će ako dobiju slučaj, u što vjeruju, na tome zaraditi mnogo novca, što je filozofska odluka. To nije zato što su se htjeli obogatiti na tome. To je zato što žele potaknuti druge odvjetničke tvrtke da rade slične stvari u Nigeriji, i Indoneziji, i Boliviji, u Venezueli i mnogim drugim zemljama. Oni žele vidjeti kako to postaje unosan posao, kako se pravne tvrtke uključuju i zastupaju siromašne ljude, znajući da mogu izvući odštetu od velikih kompanija koje su postupale tako strašno, strašno neodgovorno u prošlosti.
A Steve Donziger, odvjetnik, američki odvjetnik s vrlo dobrom reputacijom... Bio sam s njim u Ekvadoru prije samo dva tjedna, i jedna od vrlo dirljivih stvari koje je rekao bila je: «Vidio sam mnogo kompanija koje su počinile greške i onda se pokušale obraniti u sudnici.»
I rekao je: «To je jedna stvar. Ali u ovom slučaju, Texaco nije radio greške. To su radili smišljeno. Znali su što rade. Kako bi uštedjeli par dolara pobili su mnogo ljudi.»
A sad će biti prisiljeni da plate za to, da preuzmu odgovornost za to, i nadajmo se, otvore put prema prisiljavanju mnogih drugih kompanija da preuzmu odgovornost za okrutna i nepotrebna uništavanja koja su se dogodila.
AG: Porazgovarajmo o Latinskoj Americi i njenim vođama, kao što je Jaime Roldós. Recite nam nešto o njemu i njegovoj važnosti. Pisali ste o njemu u vašoj prvoj knjizi, Ispovijedi ekonomskog plaćenog ubojice.
JP: Da, Jaime Roldós je bio izvanredan čovjek. Nakon mnogo godina vladavine vojnih diktatora u Ekvadoru – američkih marioneta – došlo je do demokratskih izbora i jedan čovjek, Jaime Roldós, imao je program koji je govorio da se ekvadorski resursi moraju koristiti tako da budu od koristi ekvadorskom narodu – a posebno nafta, koju su u to vrijeme tek počeli otkrivati. To je bilo kasnih 1970-ih. Poslali su me u Ekvador, a u isto vrijeme su me poslali u Panamu da radim s Omarom Torrijosom, da pridobijem te ljude, da ih potkupim... izmijenim njihove stavove.
Znate, u slučaju Jaimea Roldósa, on je uvjerljivo pobijedio na izborima, i sad je počeo provoditi u djelo svoju politiku, svoja obećanja, i namjeravao je oporezivati naftne kompanije. Zaprijetio je da će ih nacionalizirati ako ne budu spremne dati velik dio svojih profita natrag ekvadorskom narodu. Zato su mene poslali dolje, zajedno s drugim ekonomskim plaćenim ubojicama – ja sam imao prilično malu ulogu u tom slučaju i važnu ulogu u Panami s Torrijosom – ali nas su poslali u te zemlje da uvjerimo te ljude da izmijene svoje politike, da pogaze vlastita predizborna obećanja.
I u biti ono što radimo je da im kažemo: «Gledajte, znate, ako igrate našu igru, mogu učiniti vas i vašu obitelj vrlo bogatima. Mogu se pobrinuti da postanete vrlo bogati. Ako ne budete igrali našu igru, budete li slijedili obećanja iz vaše kampanje, mogli biste završiti kao Allende iz Čilea, ili Arbenz iz Guatemale ili Lumumba iz Konga.» I tako dalje – možemo nabrojati sve one predsjednike koje smo svrgnuli ili likvidirali zato što nisu igrali našu igru. Ali Jaime se nije dao pridobiti, Jaime Roldós.
Ostao je nepotkupljiv, kao i Omar Torrijos. Iz perspektive ekonomskog plaćenog ubojice, to je bilo vrlo uznemirujuće, jer ne samo što sam znao da vjerojatno neću uspjeti obaviti svoj posao, nego sam znao i da će se, ako ne uspijem, dogoditi nešto strašno: doći će šakali i oni će te ljude ili svrgnuti ili likvidirati. I u oba slučaja, ti ljudi bili su likvidirani, ne sumnjam u to. Poginuli su u avionskim nesrećama u razmaku od samo dva mjeseca 1981: srušili su se njihovi vlastiti privatni avioni.
OMAR TORRIJOS
AG: Recite nam više o tome što se dogodilo s Omarom Torrijosom.
JP: Pa, Omar je, opet, bio vrlo nepokolebljiv u suprotstavljanju Sjedinjenim Državama, zahtijevajući da Panamski kanal pripada Panamcima. Proveo sam mnogo vremena s Torrijosom, i jako, jako mi se svidio kao osoba. Bio je izuzetno karizmatičan, izuzetno hrabar i vrlo nacionalističan u pogledu nastojanja da postigne najviše što može za svoj narod. I nisam ga mogao podmititi. Pokušao sam sve što je bilo u mojoj moći da ga pridobijem. I dok sam doživljavao neuspjehe, bio sam također vrlo zabrinut da će mu se nešto dogoditi. I zaista – zanimljivo je da kad se avion Jaimea Roldósa srušio u svibnju, Torrijos je okupio svoju obitelj i rekao: «Ja sam vjerojatno sljedeći, ali spreman sam otići. Sad je Kanal predan u naše ruke.» Bio je potpisao sporazum s Jimmyem Carterom o predaji Kanala u ruke Panamaca. Rekao je: «Obavio sam svoj posao, i sad sam spreman otići.» I usnio je san o tome kako leti avionom koji je udario u planinu. I dva mjeseca nakon nakon što se to dogodilo Roldósu, dogodilo se i Torrijosu.
AG: I vi ste upoznali oba ta čovjeka.
JP: Da, obojicu sam ih upoznao.
AG: Kakvi su bili vaši razgovori?
JP: Pa, posebno s Torrijosom, s njim sam provodio puno vremena na nekakvim formalnim sastancima, a također i na koktel-zabavama i uz roštilj – on je obožavao takve stvari – i neprestano sam ga pokušavao nagovoriti da prijeđe na našu stranu i davao sam mu do znanja da ako to učini, on i njegova obitelj dobit će neke vrlo unosne ugovore, postat će vrlo bogati, i, znate, upozoravao sam ga. A nije ga zapravo trebalo puno upozoravati, jer je znao što će se vjerojatno dogoditi ako ne pristane. I njegov stav je bio: «Želim obaviti koliko stignem u svom životu, a onda neka bude što mora biti.»
A zanimljivo je, Amy, da je nakon što sam napisao knjigu Ispovijedi... Marta Roldós, Jaimeova kći, došla u Sjedinjene Države kako bi se sastala sa mnom, i ja sam nedavno bio s njom u Ekvadoru. Ona je danas članica ekvadorskog parlamenta, upravo izabranog, i udala se za nećaka Omara Torrijosa. Stvarno je zanimljivo čuti njihove priče o onome što se događalo – njoj je bilo sedamnaest godina u vrijeme kad su joj poginuli roditelji; njena majka je također bila u avionu, i njih dvoje je poginulo u tom avionu – i onda ju čuti kako govori o tome kako je njen suprug, Omarov nećak, bio na tom skupu kad je sazvana obitelj i kad je Omar rekao: «Ja sam vjerojatno sljedeći, ali spreman sam otići. Obavio sam svoj posao. Učinio sam što sam mogao učiniti za svoj narod. Zato sam spreman otići, ako se to mora dogoditi.»
...........
NASTAVAK SLIJEDI.....
Post je objavljen 20.01.2008. u 00:06 sati.