Otkad sam se u petom, šestom osnovne počeo paliti na glazbu, masu puta u životu sam otkinio na neki bend, doživio ono sjajno oduševljenje spoznajom nečeg novoga, od tih prvih nevinih pjesmuljaka iz tog vremena, do štajaznam Ramonesa par godina kasnije, Tom Waitsa još kasnije ili otkrića bandova poput Gang of four, Television, cijele vojske sjajnih jazzera i slično. Trajalo je to dugo, godinama mi je mjuza bila među prioritetima, nešto masu važno, a onda je odjednom sve to postalo manje bitno, da bi postepeno potpuno prestao pratiti što se događa. Još početkom rata zaključio sam da je rock and roll mrtav i da se nakon odvratnih osamdesetih ništa kvalitetno više u mjuzi ne može dogoditi. Onda se dogodila Nirvana, pomislio sam dobro, iznimka koja potvrđuje pravilo i spremio tom svih brojeva Heroine, gomilu starih Đuboksa, čak i nekoliko brojeva prastarih magazina Bravo koje sam kupovao sredinom osamdesetih i završio s glazbom. Barem s novom glazbom jer sam rado i dalje s vremena na vrijeme, ovisno o vremenu kojeg je uvijek bilo malo, stavljao u CD player odabrane stare albume iz svoje poveće fonoteke koju sam baš ovih dana napokon malo posložio i napravio reda među tih oko tisuću CD-ova.
Ovaj poduži uvod, i cijela ta spika oko mjuze nije slučajna. Jer želim napisati nešto o događaju koji me danas oborio s nogu. Kao što rekoh, odavno ne pratim zbivanja na svjetskoj glazbenoj sceni, radio u kući uopće nemam, a MTV i slične programe stalno preskačem i dok nešto radim puštam da svira glazba s VH1 i sličnih kanala jer tamo puštaju stare stvari koje slušam i volim. No, danas sam se slučajno zadržao na MTV Adria gdje su puštali nekakve filmske MTV nagrade. U jednom trenutku je Bruce Willis najavio Amy Winehouse, žensku o kojoj sam često mogao čuti svašta po novinama ali pojma nisam imao o njezinoj glazbi, da me netko pitao svira li techno, punk ili klasiku, ja ne bi imao pojma. Ženska je došla na stage, ispod je pisalo njezino ime i REHAB, a ja sam popizdio, napalio se kao školarac, doživio ultra orgazam i totalno otkinio na žensku, na njezin glas, pogled onim bolesnim drogiranim očima. I stao razmišljati dok sam tražio nekakav rapidshar link na sve što je ikad objavila. Očito, nakon šugavih osamdesetih, devedesetih i svog tog silnog dosadnog kenjkavog electro sounda koji prevladava zadnjih dvadeset godina, ipak se pojavilo masu dobre glazbe, a ova je luđakinja sasvim sigurno genijalna, baš onakva kakva se meni sviđa. Od trip hopa i Portisheada, od Nirvane, nisam čuo nešto tako moćno, tako sexy i tako jebeno muzikalno. Upravo slušam njezin zadnji album i čitam po tabloidima o ženskoj i smijem se. Vrhunski umjetnici moraju biti autodestruktivni, to je tako. Od Van Gogha do svih onih koji su pali tijekom renesanse šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova je ženska B. Holliday ovoga doba, karika koja je nedostajala. Odlučio sam da više neću preskakati MTV. Osim dok su tamo oni dosadni r n b kenj kenj šminkeri. Strava.
TA DROGIRANA, DO JAJA GENIJALNA AMY:
Post je objavljen 19.01.2008. u 22:41 sati.