Već mi dugo nije palo na pamet ništa napisati na ovaj blog...
Nit imam previše vremena niti neke velike želje...
Jednostavno...nekad je ovaj blog bio mjesto na koje sam bježala od svijeta...
Nekako se putem pretvorio u jedno veliko odlagalište uspomena... onih koje nisam mogla ili htjela prekriti prašinom zaborava...
Danas sam morala doći ovdje...
Nisam imala gdje drugdje pobjeći...
Ponovo sam se našla ovdje...
Tu gdje još uvijek tinjaju neke stare vatre... gdje me uvijek pokose oni isti nemiri... gdje uvijek padnem pred istim izazovima...
Ustvari,nemam što pisati...
Sve me je sram napisati išta jer mi je loše kad vidim napismeno potvrdu svih mojih gluposti...
Neću kriviti njega...
Neka mi je rekao da izbrišem njegov broj,sutra se ujutro probudim lijepa i nasmijana i živim dalje kao da on nikada nije postojao...
Neka je rekao da me voli da bi me onda ostavio bez riječi...
Neka je najveća pogreška koju sam napravila u životu...
Ne krivim ga...
Kriva je Crvena jabuka...
I nikad neću moći poslušati nijedan takt bilo koje njihove pjesme da se ne sjetim onog osjećaja kad je rekao ono što nikad nisam mislila da ću čuti od njega...O čemu se nisam usudila ni sanjati...
Srce je htjelo iskočiti...
U tom trenu...bila sam spremna na sve zbog njega,,,
Bila sam spremna preokrenuti nebo i zemlju zbog nas...
A on je odustao tako lako...
Jednom u životu je trebao postupiti ko muško i ostati tu kad ga trebam...
Ja sam ostala...kad je izvadio vrećicu bijelog...
Ostala sam... kad je upadao u sva ona sranja...
Ostala sam...kad su ga svi otpisali...
A on... on je nakon dvije i pol godine rekao da me voli i otišao...
Sada kada u pitanju nije zatvor, ovisnost ni prevara...
Otišao je sada kad se radi o mom životu...
Post je objavljen 19.01.2008. u 18:06 sati.