Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mayax

Marketing

3

„Au!“, uzviknula sam, trgnuvši ruku. Cigareta, koju sam držala među prstima, dogorila je i opekla me, probudivši me iz sanjarenja.

„Strašno!“, promrmljala sam. „A nisam ni dim potegnula!“

Automatski sam počela prekopavati džepove u potrazi za novom cigarom. Tražeći tako po džepovima, primijetila sam da je napokon prestala padati kiša.

Napokon! Već mi je cijela guzica odrvenjela od stalnog sjedenja!

Našavši traženu cigaretu zapalila sam je, povukla jedan dugi dim, i prije nego sam se snašla, sjećanja su me odvukla…

Misli su mi se kovitlale: mama… gradilište… temeljni blok… suze. Pogreb… suze… tata… crni ljudi… torba… oporuka… suze… kamion!

„NEEEE!!!!“, viknula sam iz sveg glasa, dašćući i pohlepno gutajući zrak, naglo se uspravivši. U… krevetu?

Gdje sam? Znoj! Ja sam… mokra! Mokra od znoja! Što se dogodilo? GDJE SAM? Priberi se may, razmisli!

U taj čas se otvore vrata na kraju prostorije i šestero ljudi u bijelim kutama ulete unutra i sjate se oko mene.

Doktori…? KAMION!, pomislila sam širom otvorivši oči pune straha.
Pa mene je pobro kamion!

Odmah su me počeli pregledavati: puls, srce, tlak i masu drugih stvari. Htjela sam pitati toliko toga, ali što od doktora koji mi nisu dali ni disati, što od šoka, nisam uspijevala prozboriti ni riječi.
Uto se vrata opet otvore i u sobu uđe stariji gospodin, plemenita držanja, malo nagrižen vremenom. Svi oktori su odmah stali sa pregledom i okrenuli se prema njemu.

Dekan!

„Dajte jadnom djetetu zraka dečki“, rekao je ležernim, očinskim tonom.

„Ona je dobro, slobodni ste.“

Bez riječi, svi doktori se pokupe i odu.
Oslanjajući se na smeđi drveni štap, došepesao je do prozora iza mene i snažnim pokretom razmaknuo zavjese. Zaslijepila me svjetlost koja je dopirala iz vana. Zatreptala sam, iznenađena njezinom jačinom. Naviknuvši se na nju nakon nekoliko trenutaka, površno sam se ogledala po sobi. Na satu, koji je visio iznad vrata, mala kazaljka je gotovo dodirivala brojku sedam.

Sedam sati navečer. Dobro, još uvijek stignem doma prije mraka zaključati stan… I razmisliti…

„Gdje sam?“

„U gradskoj bolnici“, odgovori stariji doktor.

„Da se predstavim. Moje ime je Dr. Leigh. Arman Leigh. Bio sam uz tebe svo ovo vrijem dok si bila ovdje… Na odjelu za traumatologiju.“

Traumatologiju? Nije li to…

„Bila sam u komi?“

„Da May, bila si u komi.“

„Koji je datum?“, zapitala sam prestrašeno.

„Danas je sedamnaesti srpnja“, odgovori on.

Sedamnaesti… To znači da…

„Dijete drago, dali se sjećaš datuma kada si imala nesreću?“

„Da“, odgovorih.

„Bio je petnaesti. Znači, prije dva dana!“

Dr. Leigh se nasmiješio i brižljivo me pogledao.

„A dali se sjećaš godine… I dali se sjećaš koliko ti imaš godina?“

Kakva su to glupa pitanja? Pa naravno da znam!

„Da, sjećam se“, odgovorila sam pomalo uvrijeđeno.

„2016. Je godina, i ja imam dvadeset i tri godine!“

Pogledao me je, ravno u oči, pogledom punim sažaljenja i slabašno mi se nasmiješio.
Što je sad ovo? Ništa mi nije bilo jasno.

„I kakva je ovo soba?“, zapitala sam ,začuđeno se osvrćući.

Ugledala sam još tri kreveta, sa nepomičnim tijelima i mnoštvom kardiovaskularnih instrumenata oko njih.

Soba za unesrećene?

„Ovo je soba za stalne pacijente“, odgovori doktor Leigh na moj začuđen pogled.

Stalne pacijente? NIŠTA nisam shvaćala.

Dr. Leigh je odšetao do meni susjednog kreveta, popravio cjevčicu na fiziološkoj otopini, i stao.

„Cijelo ovo vrijeme sam bio s tobom… Svaki dan! Pamtim kako su te donijeli… Bila si sva u modricama.“
Kako nećeš pamtiti, pa to je bilo prekjučer! Ovaj doktor mi je počinjao ići na živce.

„Ma št…“, zastala sam kad se okrenuo prema meni.

„Tri dana smo te pokušavali reanimirati. Tri dana! Nakon toga smo digli ruke od tebe.“

Ma što ovaj priča? Kakva tri dana? Pa nije prošlo ni punih četrdeset i osam sati! Je ovaj malo skrenuo?

„Mislili smo da si gotova. Liječnici su ti dali tjedan, najviše dva. Razumljivo zašto: tlak nemjerljiv, otkucaji srca: sedam u deset minuta! Nisam mogao vjerovati!“

Cijelo vrijem je gledao kroz mene, kao da se pokušava prisjetiti nekog davno minulog događaja… Trgnuo se iz sanjarenja, pogledao me ravno u oči i rekao:
„A za tvoju informaciju, današnji datum je sedamnaesti srpnja… Ali sedamnaesti srpnja 2059. godine…“

Eto, i treći post ja napisah... pa vi odvalite sa kritikama...
Do drugug posta!


Post je objavljen 19.01.2008. u 00:32 sati.