21.07. utorak
Odlučio sam otići u nekadašnji dvorac, današnje ruševine. Hodao sam tako neko vrijeme. Ljudi su i dalje buljili u mene. Pravili face gađenja. Zgražali se nad mojim izgledom. Blijedom facom. Anoreksijom. Crnom odjećom koja je visila na meni. Izgledao sam kao da sam izašao iz grobnice. Sav jadan stupao sam dalje. Neobazirući se na njihove besmislene komentare. Topli povjetarac je puhao, latice su padale nježno na vruću zemlju. Požurio sam. Nisam želio da mi koža bude previše izložena suncu. Trčeći popnem se stubama, popucalima od starosti. Ulazim u nekadašnje predvorje. Visoki stupovi davali su prostoriji snagu, a mozaici su skrivali prošlost. Nešto što neće biti otkriveno. Sunčeve zrake prodirale su kroz rupe na zidovima. Prašina se vijorila na povjetarcu. Šetao sam tako dvoranama, sobama punih tajni, hodnicima ukrašenim bršljanom, koji je skrivao starost same građevine. Sjeo sam na jedan kamen. Naslonio se na zid. Razbistrio um. Osjećao sam se slobodno. Sa užitkom sam udiso taj miris davnine, prošlosti koja sada postaje dio mene. Jednog trenutka učinilo mi se da čujem svoje ime. Kao da me netko dozivao. Pretrašen, a ujedno i znatižljan, u tami dvorca, uz sjaj svijeća, zaputih se za tim glasom. Besciljno sam lutao dugo vremena, uzalud se trudeći pronaći izvor tog glasa. Nakon dužeg vremena potrage. Našao sam se u jednoj prostoriji. Na drugoj strani stajao je David. Moj brat. Kao da je živ. Sav sretan potrčim k njemu. Soba kao da nema kraja. David polako nestaje. Padam u ponor. Budim se. Netko zvoni na vratima. Shvatim da je to bio samo san. Žalostan, okrenem se na stranu i zaplačem.