Ja sam jedna djevojčica od trideset i pet godina i često se osjećam potpuno neshvaćeno.
Udana sam za Savršenog i imamo djevojčicu.
Živim u Beču već osmu godinu i počela sam konačno raditi posao u struci, koji me jako veseli.
Život mi je naoko vrlo ugodan i ispunjen raznim sadržajima, od druženja s prijateljima, čitanja, odlazaka u muzeje i na bazene, šetnji gradom kojega volim... Ali (uvijek taj ali)
Imam jedan problem.
Zaljubila sam se... Ponovo. I opet u Njega.
Oh, zašto je to uvijek tako bolno, komplicirano, problematično?
Kažu da je ljubav najljepša dok se čeka... ili je to varka za maloga Marka?
I sad sam zaljubljena preko ušiju, a nisam jedina. I On je zaljubljen u mene.
A kako je za sreću potrebno troje i nas dvoje smo zaljubljeni u nju. A i ona u nas. Zajedno i pojedinačno. Komplicirano? Jesam te upozorila?
I sad se ti možda pitaš u čemu je problem?
Pa upravo u tome, što problema nema... A od malena me uče da život bez problema ne postoji, da se ne uljuljkavam, ne zanosim previše, da Vrag čeka iza ugla i sl.
I sad si ja mislim bi li se trebala zabrinuti i spustiti na zemlju, ono čisto radi opreza i da me neka ljubomorna sudba, misao okoline ili nešto treće ne zaskoči... ili da se prepustim, pa što bude?
Molim te, odgovori mi... pliz, pliz, što prije, jer ću poluditi...
Tvoja vjerna čitateljica
MonoperajAnka
Post je objavljen 18.01.2008. u 11:16 sati.