Lijepo molim, blogeri znani i neznani, anonimusi i oni hrabriji - nemojte se svaditi.
Ovo bi trebalo biti mjesto razmjene mišljenja, a ne pljuvanja.
Normalno je da svatko od nas piše iz svojih razloga, netko otvorenije, netko se sakriva, sve je razumljivo i svatko ima svoje razloge.
Isto tako je razumljivo da različiti ljudi različito gledaju na različite stvari.
Poštujem, ali ne dozvoljavam blaćenje preko granice. Tu reagiram - istom mjerom. Moram.
Blogerica @gumi dala je konstruktivan prijedlog..pričati o uzrocima, a ne samo o posljedicama.
Oni koji su prošli kalvariju razvoda, znaju kako je to, oni koji nisu, želim da je nikada ne okuse, ali i da se ne zalijeću sa osudama iz jednostavnog razloga što nemaju toga iskustva...Hvala.
*****************
Dakle, ajmo od početka.
Svatko na svoj jedinstven način, jer je jedinstvena osoba, proživljava sve u životu jedinstveno, niti jedna ista situacija nije ista. Tako i u ljubavima.
Moja veza sa bivšim počela je na klimavim nogama.Napominjem da je to bilo prije skoro 20 godina, bila sam mlađa, neiskusnija, puno drugačija, prestrašenija, željna ljubavi koje nisam, to danas shvaćam, imala ni doma...
Imala sam brak iza sebe sklopljen isključivo radi trudnoće sa praktički nepoznatim čovjekom...to se i danas događa mladim curama i ježim se doslovno kad to vidim, jer znam što je meni to od života napravilo...ne trudnoća, nego nepromišljeno srljanje u brak.
Dakle, taman kad je prvi brak bio na izdisaju, igrom slučaja (a kako drugačije?) upoznala sam čovjeka, 12 godina starijeg od mene, isto tako netom razvedenoga, koji je lijepo izgledao, šarmirao rečenicama (kasnije se ispostavilo da je to naučeno u određenu svrhu), poklonio mi je pažnju, presladak je bio sa mojom djecom, nije pio što je bilo jako važno...obećavao stvari koje nisam nikada mogla ni zmisliti. Ne moram reći da se obećano nikada nije ostvarilo.
Nakon nešto više od godine dana, na njegov nagovor, preseila sam k njemu.
Greška.
Doslovno od trenutka kada sam došla ovdje, sve se promijenilo za 360.
Gledajući iz današnje perspektive, trebala sam pokupit klince i uteć...onda to nisam napravila.
Tipična greška.
Nisam vidjela da se on dokopao onoga što je želio imati.
Tek kasnije se ispostavilo da je to njegov način življenja.
Postali smo stvari koje on posjeduje.
Nije kuknjava, iznosim hladne činjenice.
Kad se čovjek osjeća inferiornim iz nekih drugih razloga, loših stvari koje je povukao iz djetinjstva, kada nema ni trunke samopouzdanja i vjere u svoju vrijednost, događaju mu se takve stvari.
Bojala sam se toga što će biti sa mnom ako me on ostavi...ne mogu ni sama vjerovati da su to bile moje misli...
Vjerovala sam da će se stvari promijeniti, neko vrijeme sam čak njega favorizirala na štetu svoje djece, srećom vrlo kratko.
Dakle, zašto dolazi do razvoda?
Moje iskustvo kaže ovo:
ne možeš prije stupanja u brak s nekim, znati kako se osoba ponaša u nepredvidivim situacijama. Dok do njih ne dođe. Ne možeš ga testirati testom "što ćeš napraviti ako ti dijete padne i razbije glavu?", "što ćeš napraviti ako se ja razbolim?", "što ćeš napraviti ako se pokaže da imamo problem?"
Nisam znala, zapravo jesam, ali sam mislila da će se i to popraviti - da je čovjek takav kakav je...šutljiv, nekomunikativan, nisam skužila da nema prijatelja niti ikoga tko bi ga zvao na telefon...Tek tijekom vremena upoznaješ i sebe osobu s kojom živiš.
Pa, upoznajemo se cijeli život.
Vjerovatno se nije jedanput čula rečenica :"Odjednom sam shvatila/shvatio da cijeli život živim s neznancem/neznankom!"
To se meni dogodilo, na neki način.
Bilo je dobro dok je dobro išlo.
Kad su se pojavili problemi - nastao je kaos.
Probleme se nije moglo inscenirati na samom početku.
Niti simulirati, pogotovo ako je zaljubljenost nadvladavala razum.
A od zaljubljenosti do mržnje - samo je jedan mali korak.
Kad sam prošla najgori dio, onaj prije 6 godina, kada mi je trebala pomoć i podrška, a čovjek je jednostavno okrenuo glavu od mene i još me posprdno krivio za bolest - e, tu je puklo.
Izvukla sam se i ponosna sam na to do neba.
Usput sam počela gledati tog čovjeka iz drugog ugla.
Isprofiliralo se: neka kaže tko god što hoće, ali jedino ga ja poznam jer sam jedina koja je s njim provela toliko vremena..
Novac, garderoba i vanjski sjaj.
I teška nesretnost ako toga nema ili ako mora s nekim to i dijeliti.
Usput - kažu ovako: nitko nije skroz dobar i nitko nije skroz loš.
Mislim da je to i najveća istina.
Kaže @lolina da nisam ni ja bila baš ispravna u svemu...I nisam, nisam suprotno ni tvrdila!
Pa nisam tuka, za Boga miloga.
Savršeno je jasno da i za dobar i za loš odnos trebaju barem dvije strane.
On ne zna pričati, ja ne znam šutjeti.
Dva totalno različita svijeta.
I onda, umjesto da se dogovorimo, a Bog mi je svjedok koliko sam to htjela, pa vidi se i po postovima (već sam samoj sebi dosadna i bedasta!) da sam nastojala izvući barem nešto iz njega...umjesto da se dogovorimo - ništa.
Brak je propao, a da nije to zapravo ni bio. Osim po vanjskoj formi.
Sve ostalo bilo je potpuno oprečno potpisanome u Općini.
Propao je radi neslaganja karaktera, radi, nekim slučajem, spojena dva totalno različita svijeta.
Da je bilo malo dobre volje,barem i jednog razgovora, možda bi bilo drugačije.
Vjerovatno ni ja nisam našla način na koji ću to postići.
Ali neću preuzimati svu odgovornost na sebe.
Ni u kom slučaju.
Znači - po onome kako sam ja to proživjela i doživjela, treba biti stvarno zreo i siguran u sebe, znati, ako ne točno, a ono barem otprilike što se želi od života i u životu...
O tome svakako razgovarati sa drugom stranom, dogovoriti se i naći zajedničku nit.
Bez toga ne ide.
Brak propada radi nekomunikacije.
Brak propada radi toga što ljudi ne znaju shvatiti da količina novca nije presudna u održavanju ljubavi i prijateljstva.
Danas naročito.
Statistika za PGŽ je poražavajuća...na tri sklopljena, razvode se dva braka.
U glavnom iz gore navedenih razloga.
Meni su jasni ti razlozi, htjelasam ih pokazati i dokazati čovjeku kojem to očito nikada neće ući u glavu.
I ne samo njemu.
....
Sljedeći razlog propasti (moga) braka je: ljubomora.
Od početka je bilo naznaka koje nisam shvaćala, tek kasnije , ma nedavno, odvrtio mi se film..."za koga se sređuješ?", "gdje si bila?"...
Kad prvi put čujete ta pitanja, postavljena onako, kao usput - e, to je zvono na uzbunu.
Onda je to postalo otvorenije.
Uhođenje, dolaženje na radna mjesta iz nekakvih bezveznih razloga....kontroliranje mobitela iza leđa.
Prekpanje po ormarima.
Traženje nečega.
Izjave tipa "Da samo znaš što ja imam protiv tebe nađenoga!"
Nazivanje brojeva sa moga mobitela...čak je i blogericu u Sloveniju zvao...može se provjeriti...
Pred malo vremena, već i otvorene optužbe za nevjeru.
Sa svim i svakim...koga god pozdravim i s kim god da popričam, a da nije žensko...
Tu spada i policajac, pa čak i jedan svećenik...moji pivopije, narvno, svi od reda...
E, onda čovjek počinje već otvoreno gubiti kompas.
Više ne prikriva svoje načine.
Sve ovo pišem jer znam da takvih i sličnih ponašanja ima jako puno...varijacije na temu.
Brak je propao jer je morao propasti.
Detalji neće biti iznešeni, jer već jesu, koga interesira, neka ode u arhivu.
Brakovi propadaju radi stvari koje se ne mogu dokazati niti objasniti nekome tko to nije doživio, proživio.
Jer - maltretiranja nema ako nema modrica.
Činjenica je jedna - ako nema zdrave temelje, neće se niti održati.
Pogotovo ako se ljudi ne trude.
Ja sam se trudila,očito na krivi način, glupo ženski vjerovala da "će biti bolje", on se nije trudio.
Gledali smo i gledamo na osnovne životne vrijednosti totalno drugačije.
Ja šumom, on drumom.
A može i obrnuto.
U glavnom - nikad istim putem.
Ja sam eksplozivna, otvorena, ekstrovertirana, želim sve staviti na stol i jedno po jedno analizirati.
On je osoba koja to jednostavno ne može i ne želi uopće ni pomisliti napraviti. Introvertiran do krajnjih granica
Tu je i razlika u odgoju, u školovanju, u svemu pomalo.
Ne kažem da ta razlika ne postoji i kod drugih ljudi, ali ovdje je i to bilo ono nešto što je dodalo neslaganju.
On je statičan, spor i nepoduzetan, voli se oslanjati na druge.
Ja sam žvelta, brza, spretna (zašto da se potcjenjujem?).
E sad - spojite to dvoje.
******
Eto.
Na kraju dođe do toga da se "dijeli".
Gadi mi se to!
Pošto je sve friško, tek od listopada, još uvijek ne znam kako i kuda.
Pišem molbe, kucam na vrata, mojposao.hr i posao.hr su mi jutarnje Sveto pismo.
Samo klikam "brze prijave".
ZNAM da će se već možda sutra stvoriti prilika i znam da sam vani istog momenta kad za to bude i malo šanse.
Bez obzira na sve.
I da bude jasno anonimusima:
Meni samoj ne treba NIŠTA.
Da sam sama, ne bi me bilo ovdje ni desetinke sekunde.
Nikakve alimentacije, naknade, ništa pod milim Bogom što bi me uopće podsjećalo na najveću grešku u mom životu.
No, svi su smetnuli s uma jednu stvar...novac i krov koji tražim, tražim ISKLJUČIVO za svoju DJECU.
Kao i svaka majka.
Ako ne ide - snaći ćemo se.
Jer nam je važniji mir i čisti zrak, nego kvadrati i kune.
I tako će vjerovatno i biti.
***********
HVALA svima na komentarima, na lijepim riječima,i na oštrijim riječima, potrebne su, otvore oči.
Pa, na koncu, hvala i anonimusima, dobro je da su tu, ravnoteže radi.
Cijela priča ispričana je, sad već, poprilično hladne glave.
Bez patetike i želje za plakanje nad mojom "zlehudom sudbom".
Ako je i ispalo tako - nikad mi nije bila namjera kukati. Bilo bi prejadno i prejeftino.
(Možda ne znam pisati, izražavati se.)
Jer sam savršeno svjesna da je moj problem mala beba u odnosu na ono što se ljudima događa.
Moja djeca su zdrava, dobra, pristojna.
Nitko, osim njihova oca, nikada nije rekao ružnu riječ za njih.
Dvije starije su već odrasli ljudi, presretna sam što su takve kakve jesu. Dobre i poštene. I vrijedne.
Ja sam, u biti, sretna žena.
Smijem se, plešem s klincima, pjevam, evo, sad će i maškare, spremamo se...
Iskreno i od srca.
A kako život nije pravocrtna linija, normalno je da krivuda, čas gore - čas dolje.
Kako drugima - tako i meni.
Inače bi bilo dosadno i predvidivo.
Ovako je sličan igri.U kojoj stalno nešto učiš, ako daš da te ta igra nečem nauči.
Post je objavljen 18.01.2008. u 00:07 sati.