... sve češće su me snalazila saznanja koja se sa mnom nisu slagala... neka riječ u razgovoru s prijateljima, rečenica u nekoj knjizi, neki stih u galeriji moje mašte, jedan red kod Goethea... silom bi me hvatali... usamljenosti, gubljenje svega meni vrijednog, gubljenje radosti, govorili su mi svojim grubim jezikom... u meni su se gnijezdili bolovi... samo dozivanja, samo opomene, svaka pojedinačno malo primjećena... ali sve su stalno pogađale u isto ranjivo mjesto... i sve je bilo protiv moga sna... shakespeare mu se rugao... kent ga je napadao, budha poricao... samo su me bolovi uvijek iznova vraćali k njemu... ne bi li se oni smirili i pobjegli ako bi jednom imao svoje utočište?... Ne bi li se san i glad, osmijeh i slobodan pogled, duboko disanje i želja za radom povratili, tamo, u pećini kraj potoka, kraj srca prirode, daleko od galame, daleko od gužve?
... sve je to išlo polako i u mnogim uskim spiralama i željeni san se sto puta opet pojavljivao... potok i jezerce su uljulkivali najprisnije snove boja... ali opomene su rasle, a prije svega bolovi, i često mi je izgledalo sve to tako stvarno...
"moj deda već dugo...
ore nebeske njive..."
Post je objavljen 17.01.2008. u 20:36 sati.