-Andrina, pa ti opet nemaš domaću zadaću! – začudila se učiteljica.
-To je već treći puta ovaj tjedan. Što se to događa s tobom? – rogoborila je učiteljica i mrštila se.
Andrina je mirno sjedila u klupi, gledala u pod i šutjela. Nije znala što bi rekla.
-Andrina, gledaj me u oči dok razgovaramo. – poučavala ju je bontonu učiteljica. Ostali učenici su se smijuljili i učiteljica nije znala što bi mislila.
-Morat ću obavijestiti tvoje roditelje. -zaključila je na kraju.
U Andrininom domu stvari nisu bile puno bolje. Mama je bila zabrinuta jer je njena djevojčica žlicom samo okretala po punom tanjuru.
-Andrinice, zašto ne pojedeš barem juhu? –molećivo je pitala mama.
-Hajde, pojedi barem nekoliko žlica. Razboljet ćeš se, pa ti ništa ne jedeš. – mama je i dalje jadikovala.
A Andrina ne samo da nije ništa jela, ona se sasvim promijenila. Kao što je učiteljica već primijetila, prestala je pisati domaće zadaće. Svoju sobu uopće nije pospremala, krevet je ostao nepospremljen od kad je ujutro ustala, gornji dio njene pidžame bio je na jednom kraju sobe, a donji negdje na drugome. Tata je rekao da bi joj trebalo dati malo po turu, kakav je to način da ništa ne radi, ali mama se nije složila, mislila je da je u pitanju neka bolest. Baka se također zabrinula, jer više nije jela niti njene kolače, a djed je vidio da se događa nešto neobično kad ju je ugledao kako presavija neki papirić i skriva ga u džepić na hlačama. Andrina nikada, baš nikada od njega ništa nije skrivala.
Dani su bili lijepi, ni oblačka na nebu već duže vrijeme. Andrina je odlučila da po tako lijepom vremenu neće nositi kapu, neka se vidi njena predivna dugačka smeđa kosa. Mama je, dakako, mislila da je to ludost jer će se prehladiti. Osim što ne jede, sad još i ne pazi što nosi.
Dok je bila u školi, pod odmorom, Andrina je veselo trčkarala hodnikom i brbljala s prijateljicama. One su znale njenu tajnu. Bile su prave prijateljice, nikome je nisu odale. No, osim tih kratkih trenutaka sreće pod odmorom u školi Andrina je sve više osjećala tugu i bol. Osim što se nije mogla natjerati da piše zadaće i uči, vrlo je često teško uzdisala. Baka se pobojala da njena unuka nema astmu. A tek kad se počela žaliti na bol u lijevoj ruci i u predjelu srca obitelj je bila na rubu očaja. Poveli su Andrinu liječniku.
-Otvori usta, isplazi jezik, otvori oči, zažmiri, diši, ne diši…govorio je liječnik. Na kraju je zaključio da je zdrava. Rekao je roditeljima da se mora više kretati na svježem zraku i manje sjediti za knjigom. Djed je to odlučio uzeti u svoje ruke. Odlučio je da će Andrinu, svoju unučicu svakodnevno nakon škole voditi u park. Ali Andrina se sve više opirala djedovom društvu, znala bi s prijateljicama šmugnuti iza grma i tamo šaputati i hihotati. Kad bi Darko iz susjednog razreda tim putem išao kući djevojčice bi ga iznenadile dozivajući ga iza grma, a onda bi pobjegle i sakrile se. Često se to ponavljalo. Znale su ga i gađati kuglicama koje su napravile od komadića papira.
Čim bi se Andrina iz parka vratila kući nevolje i boljke ponovo bi se javile. Roditelji su se savjetovali i sa susjedima i sa rođacima i sa učiteljicom, ali pomoći nije bilo na vidiku. Sve dok se jednog dana djed nije dosjetio jadu.
Pijuckajući šalicu toplog čaja koju mu je spravila baka, djed se vratio u svoje djetinjstvo. Čuo je laganu glazbu i milozvučni glasić. Ogledavao se oko sebe, ali ništa nije vidio. Prepustio se i dalje sanjarenju i uspomenama. Omamljen toplinom čaja i milozvučjem djed je osjetio kako ga je neko perce dotaklo po uhu. Malo se iznenadio, ali djed k'o djed, pun iskustva kao šipak koštica, pribrao se, popio čaj do kraja i pozvao Andrinu koja je baš gledala kroz prozor i teško uzdisala. Pogledao je njenu lijevu ruku svojim iskusnim okom i vidio ono što niti liječnik nije uočio. Vidio je ono što može samo čovjek koji ima isto iskustvo. Na Andrininoj lijevoj ruci bila je mala rupica koja je vodila dalje. Zaustavila se tek u srcu. U rupici je bila ukućanima nevidljiva strelica koju je djed jednim pokretom izvukao. Istog trena prestali su teški uzdasi i javila se vučja glad. Andrina je otišla u kuhinju i dobro se najela na veselje mame, tate i bake. Za to vrijeme djed je imao zanimljiv razgovor s Amorom.
-I mene si tako pogodio dok sam još bio dječarac!- rekao je Amoru koji mu je sjedio na koljenu. –Vidiš, i od tada me drži. Baka je od toga dana u mojem srcu. Hajde, neka se mala najede, napiše zadaće i naspava, pa je sutra ponovo pogodi tom svojom strelicom“ –govorio je djed Amoru koji se samo smješkao djedovoj brizi i djedovim idejama.
-Ne brini djede, mi anđeli uvijek znamo što treba učiniti.- rekao je Amor i namignuo djedu.
(Kloks, siječanj 2008.)
Post je objavljen 16.01.2008. u 21:58 sati.