Budući da ti u Kristu, ljubljena kršćanska dušo, želiš doseći vrhunce savršenstva i, približavajući se svome Bogu, postati jedan duh s njime (usp. 1 Kor 6, 17), a to je najveći i najplemenitiji pothvat koji se može zamisliti, prije svega moraš upoznati u čemu se sastoji istinski i savršeni duhovni život.
Mnogi, doista, bez puno razmišljanja, poistovjećuju duhovni život sa strogim životom, s trapljenjem tijela, s pokorničkim odijelom, s bičevanjem, s dugim bdjenjima, s postovima i drugim sličnim pokorama i tjelesnim naporima.
Drugi, a osobito žene, vjeruju da su prešli dug duhovni put ako izgovore mnoge usmene molitve, ako sudjeluju na raznim misama i dugim molitvama, ako često pohađaju crkve i krijepe se na euharistijskim gozbama.
Mnogi drugi (među kojima se nađe i netko tko, odjeven u redovničko odijelo, živi u samostanu) uvjerili su se da savršenstvo posve ovisi o zajedničkoj molitvi, o šutnji, o samoći i obdržavanju discipline. I tako tko u ovoj, tko u kakvoj drugoj sličnoj stvari drži da se sastoji savršenstvo.
No, nije tako! Budući da su spomenuti čini samo sredstvo u službi duhovnoga, a ujedno i plod Duha, ne može se reći da se u njima nalazi kršćansko savršenstvo i istinski duh.
Bez sumnje, ona su vrlo pogodna sredstva da se postigne savršenstvo i to onima koji ih koriste dobro i razumno kako bi stekli snagu i jakost u borbi protiv vlastite zloće i slabosti, kako bi se naoružali protiv napada i prijevara naših zajedničkih neprijatelja, kako bi si potom priskrbili one duhovne pomoći koje su nužne svim slugama Božjim, a nadasve početnicima u duhovnom životu.
Ta sredstva su potom plod Duha u zaista duhovnim osobama koje kažnjavaju tijelo jer je uvrijedilo Stvoritelja i kako bi ga se držalo podložna i ponizna u svojoj službi. Takve osobe šute i žive samotnim životom kako bi izbjegli i najmanju uvredu Gospodina te kako bi komunicirali s nebesima (usp. Fil 3, 20); sudjeluju u božanskom kultu i djelima milosrđa; mole i razmatraju život i muku našega Spasitelja i to ne iz radoznalosti i osjetnih poriva, nego da bi bolje upoznali vlastitu zloću i dobrotu milosrdnog Boga te kako bi u sebi sve više ražarili ljubav prema božanskom i mržnju prema sebi samima, slijedeći, u vlastitu samozatajenju i s križem na leđima, Sina Božjega; slave presvete sakramente na slavu njegova božanskog Veličanstva kako bi se što tješnje sjedinili s Bogom te kako bi zadobili novu snagu protiv neprijatelja.
Drugima, pak, koji vlastito uporište polažu u gore navedena djela, mogu ta ista djela, ne zbog nedostatka u samima sebi (ta sva su sveta), nego zbog manjkavosti onoga tko ih koristi, postati razlogom propasti više negoli njihovi otvoreni počinjeni grijesi. Dok se oni zaustavljaju na navedenim sredstvima, srce im je u vlasti zlih nagnuća i mračnog demona koji ih, videći da su već izvan ispravnog puta, ne samo ostavlja da s radošću nastave s navedenim vježbama, nego ih i proširuje prema njihovoj ispraznoj misli za rajskim slastima, uvjereni da su uzdignuti među anđeoske korove, te da osjećaju Boga u sebi. Ovi se ponekad nalaze posvema uronjeni u nekakva razmatranja prepuna visokih, zanimljivih i ugodnih sadržaja te im se, gotovo zaboravljajući svijet i stvorenja, čini da su uzdignuti u treće nebo.
Ali u kolikim pogreškama se nalaze ovi smušenjaci i koliko su daleko od onoga savršenstva koje mi tražimo može se lako vidjeti iz njihova života i ponašanja. Doista, oni žele u svakoj stvari, velikoj i maloj, biti ispred drugih i u prednosti nad drugima, ukorijenjeni su u vlastitu mišljenju i tvrdokorni u vlastitoj volji. Slijepi u vlastitome, naprotiv jako su brižni i marljivi promatrači i ogovarači tuđih riječi i čina. Ako ih i samo malo dirneš u kakav njihov isprazan dobar glas, do kojega oni drže te im se sviđa da ih i drugi u tome cijene, ili ih ometi u kakvoj pobožnosti koju pasivno obavljaju, posve se izmijene te se mnogo uznemire. I ako im Bog, koji ih želi dovesti do istinske spoznaje njih samih i na put savršenstva, pošalje kakvu nevolju i bolest ili im pripusti progone (koji se nikada ne događaju bez njegove volje te su, bilo da ih Bog želi ili ih pripušta, kamen kušnje vjernosti njegovih slugu), tada otkrivaju vlastiti lažni temelj i vlastitu nutrinu pokvarenu i gnjilu zbog oholosti. Doista, u svakom događaju, bilo žalosnom ili radosnom, ne žele se prepustiti i poniziti pod božanskom rukom priklanjajući se uvijek pravednima, premda strogim Božjim sudovima (usp. Rim 11, 33); niti se žele poput njegova Sina, koji ponizi sam sebe i htjede trpjeti (usp. Fil 2, 8), podložiti svakome stvorenju smatrajući dragim prijateljima i vlastite progonitelje koji su ustvari samo sredstvo božanske dobrote te surađuju na njihovu mrtvljenju, savršenstvu i spasenju.
Stoga je jasno da se takvi nalaze u velikoj opasnosti. Budući da imaju potamnjeno nutarnje oko te su usmjereni na sebe same i na izvanjska djela, pripisuju si mnoge stupnjeve savršenstva i uznositi sude druge. Nema toga tko bi ih mogao obratiti osim osobite Božje pomoći. Zbog istog razloga lakše se obrati i privede dobru kakav javni grešnik nego onaj pritajeni i prikriveni plaštom prividnih krijeposti.
Ti, kršćanska dušo, jasno uvidi da se duhovni život ne sastoji u gore navedenim stvarima, kao što sam ti razjasnio.
Moraš znati da se duhovni život ne sastoji u drugome doli u poznavanju Božje dobrote i veličine te naše ništetnosti i sklonosti svakome zlu; u ljubavi prema njemu i mržnji nas samih; u podlaganju ne samo njemu, nego svakome stvorenju njemu za ljubav; u odricanju svake naše volje i u potpunom predanju njegovoj božanskoj volji. Osim toga, on se sastoji u htjeti i činiti sve ovo jednostavno zbog slave Božje, zbog same želje da mu se svidimo te jer on želi i zaslužuje da ga se ljubi i da mu se služi.
Ovaj je zakon ljubavi utisnut rukom samog Gospodina u srca njegovih vjernih slugu. To je odricanje od nas samih, koje se od nas traži (usp. Lk 9, 23). To je slatki jaram i lako breme (usp. Mt 11, 30). To je poslušnost na koju nas, svojim primjerom i svojom riječju, poziva naš Spasitelj i Učitelj.
I budući da žudiš k visini tolikog savršenstva, trebaš se neprestano boriti protiv sebe same kako bi velikodušno ovladala i poništila vlastita htjenja, bilo velika, bilo mala; nužno je da se s velikom odlučnošću duše pripraviš na ovu borbu. Uistinu, vijenac pobjede se daje samo onima koji se zdušno bore.
Kako je ta borba teža od bilo koje druge (jer dok se borimo protiv nas samih, istodobno smo i napadani od nas samih), tako će i postignuta pobjeda biti slavnija od bilo koje druge te Bogu milija.
Ako budeš spremna pogaziti i usmrtiti sve svoje neuredne požude, želje i prohtjeve, pa i one najmanje, učinit ćeš veće zadovoljstvo i službu Bogu nego kad bi se, držeći neke od njih svojevoljno žive, bičevala sve do krvi i postila više od starih eremita i anakoreta ili obratila tisuće duša.
Premda se Gospodinu u sebi više sviđa obraćanje duša nego mrtvljenje, ipak ti ne smiješ ni željeti činiti drugo osim onoga što sam Gospodin od tebe strogo traži i želi. A njemu se bez sumnje više sviđa da se ti trudiš i prioneš mrtvljenju svojih strasti nego da ga ti, ostavljajući i jednu svojevoljno živu u sebi, služiš u bilo kakvoj stvari ne znam kako velikoj i kako važnoj.
Sad kada vidiš, kćeri, u čemu se sastoji kršćansko savršenstvo, da bi ga zadobila, trebaš poduzeti neprestanu i oštru borbu protiv same sebe. Potrebno je da si priskrbiš četiri stvari, kao najsigurnije i najnužnije oružje, da bi mogla ponijeti vijenac pobjede i ostati pobjednica u ovom duhovnom boju. Ova oružja su: nepouzdanje u nas same, pouzdanje u Boga, vježbanje i molitva. Sve ćemo ih, Božjom pomoću, ukratko obraditi.