Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ankah

Marketing

Priča druga (bar prvi dio)

„San Diego! Konačno!!!“ –čuo sam kao kroz maglu, budeći se na stražnjem sjedalu kamioneta. Družba sklopljena od troje najnevjerojatnijih likova konačno se približila odredištu. Pogledao sam kroz prozor auta i kao koktel moj živčani sustav primio je mnoštvo informacija: val topline udara me u lice, znoj lijepi odjeću u kojoj sam zaspao, a tupa bol razdire mi rame. Vani je proljeće... kao da je bitno koje je doba godine! Tu je po ljeti pakleno vruće, u jesen je vruće, u zimu je toplo, a u proljeće je vruće s tendencijom ka ljetu! U glavnom stigli smo u San Diego oko ponoći, pa bi bilo razumno i da uzmemo sobe te prenoćimo jer večeras ionako ništa ne bismo mogli doznati. A bili smo i preumorni. Ja nisam. Odspavao sam oko dva sata i bio sam odmoran. Swoszlo... E Swoszlo, za njega nikad nisam siguran jel umoran ili napušen. Pošto u oba slučaja jednako funkcionira, odlučit ću se za ono prvo. Osim što ljepše zvuči, nekako se lakše uklapa u cijelu priču!
„Nego... djevojko, jesi li za piće?“ –upitao sam Mayu i krenuo prema plaži. Ubrzo je par dugih nogu koračao kraj mene i tako smo jedrili pijeskom dok nas je čas ovijao mrak, a čas su svjetla velikog broja birtija plesala kao aureola oko Mayine glave čineći njenu bujnu kosu nekako prozračnom i svjetlucavom. Prošli smo tako nekoliko kilometara pričajući i zaustavili se u jednom cocktail-baru te sjeli ispod slamnatog suncobrana koji je u ovo doba bio samo dekoracija jer sunca nije bilo blizu. Ne znam koji sam kurac glumio, ali polakomio sam se za neki domaći cocktail koji bi bio korisniji za odmašćivanje matica i skidanje tvrdokorne masnoće nego za pijuckanje na plaži. No, kako god... Nakon što su mi se mozak , lubanja i ostali udovi konačno našli usuglašeni, krenuo sam u komunikaciju kad me odjednom prekine sitan glasić. Uskoro smo glas povezali s likom i ni pet ni šest, već je neka djevojčura od kojih petnaestak godina sjedila kraj nas i pijuckala cocktail.
„Nico, drago mi je... vi mora da ste Maya i Ankah!“ –protrljao sam nervozno desno oko, što radim u samo dva krajnja slučaja: kad sam nervozan i kad mi nešto upadne u desno oko. „Slušaj, mala! Ne znam tko si, odakle si, što ovdje radiš i odakle znaš za nas dvoje, ali osim što si maloljetna, ipak ne pripadaš među nas! U stvari, čak ni ja ne znam šta JA radim ovdje, ali samo da znaš šta Maya radi djevojčicama poput tebe, okrenula bi se i tu svoju maloljetnu guzicu odvukla u pješčanik!“ –„Deda, ne znam koji si ti od Hermesovaca, ali ako prestaneš trubit gluposti imam jedno iznenađenje za vas! Dakle, Harise Poteroviću, ja sam tragač! I kako sam pronašla vas dvoje... i još jednog al njega nema u blizini... mogu naći i onoga, točnije ONU koju vi tražite! Vidite, Jane i Sonny su me poslali. Deda, nadam se da ne pričam prebrzo i nadam se da nisi baš toliko senilan da ne znaš o kome pričam!“ –„Siso mala, znaš kolko ti fali da te ne namlatim po goloj guzici!“ –„U glavnom, zakasnila sam u dogovoreno vrijeme, ali zato saznala da je na isti zadatak poslano više grupa ljudi i da svaka od njih ima svog Tragača. Ja sam vaš! Šta me gledaš, deda! Misliš da ne znam što ste prošli i odakle ti ova crvena mrlja na ramenu? Sve ovo što sada proživljavamo i što ste vi jučer proživjeli, sve je to dio jednog testa. Jedne vrste inicijacije u Chantry kojem ćemo se prikloniti ako prođemo sve kako treba. Ne moram ni napominjati zašto je toliko važno biti član Chantryja?!“ završila je Nico, smješkajući se meni u lice, baš kao dijete kada otkrije nešto što je ono znalo a vi niste. „Hvala na lekciji, balavice! Sad možeš ići! Ne trebamo tragača, a posebno ne maloljetne djevojčice da nas usporavaju putem! Za to imamo Swoszla, hvala lijepa!“ „Znam gdje je Jun!“ oči su joj zasjale, a u meni je svaka kap alkohola u trenutku isparila. Da li je to moguće? Ako ona zna gdje je, to će nam olakšati posao! Ma blefira! „Dobro, ako znaš... gdje je... Jun... zašto nas trebaš?“
-„E, deda ti si stvarno glup!“ nasmijala se Nico. U tom trenutku bih bio skočio na tu droljicu i odvalio joj šamarčinu da nije Maya bila kraj mene i ljutito me pogledala. –„Dobro, hoćete li se vas dvoje smiriti, konačno!?“ –dreknula je Maya tako naglo i tako glasno da je pola birca utihnulo i čuo se samo tih zvuk razbijanja čaše u daljini. –„Ali on je prvi počeo!“- raspekmezila se Nico. –„Ma nemoj! Slušaj, balavice jedna...!“ –krenuo sam se ispričavati poput klinca u pubertetu koji je osjetio atak na svoj ego koji je osjetljiv poput bubuljice na čelu. –„Dosta! Obadvoje! Nico, odgovori na pitanje!“.
-„Ja stvarno ne znam šta je vama?! Ak ste vas troje jučer jedva izvukli živu glavu, kako mislite da ja sama mogu sve ovo izvesti? A, Sherlock?!“ –branila se Nico poput nekog ratnog zločinca u Haagu. Zatim je ustala odmjerila nas pogledom i rekla: -„Čekam vas u 8 ujutro ispred hotela Four Stars! I, da, znam gdje ste odsjeli. Šta me tako čudno gledaš?“- upitala me je primjetivši naša zbunjena lica i tiho podbacila odlazeći: -„Deda!“
-„Ovo je bilo burno!“ –ustanovila je Maya i dodala: „Ajmo pit! Konobar!!!“ –„Mislim da je meni dovoljno...“ - odmahnuo sam, ali Maya je bila uporna: „De ne seri, šta ćeš pit? Deda... hahahahahaha!“


Post je objavljen 15.01.2008. u 16:32 sati.